Josip Jurčević
Dnevno.hr
26. siječnja 2011.
Hrvatska je sve bliže carstvu apsolutne slobode, u kojem ne postoje nikakvi moralni kategorički imperativi, pravila postupanja, pravna država i ostale civilizacijske izmišljotine. Preostalo je samo pravilo tko će koga. A došli smo u Hrvatskoj do stupnja da će svoj svoga. I to za korist drugoga.
Uvod
Svaki čovjek je bio prah, i u prah će se pretvoriti. Čovjek je smrtno, konačno, biće. Zbog toga ni sveukupna pamet čovječanstva ne može razumjeti niti spoznati kategorije prostora i vremena, koje su beskonačne. Iz ove osnovne ljudske nesavršenosti proizlaze sve pojedinačne i zajedničke ljudske duhovne i materijalne tragedije i patnje. Pa ipak, usprkos ove ograničene datosti, mnogi pojedinci i ljudske zajednice, pa čak i cijela civilizacija pokušava svojim djelovanjem izgraditi oazu smisla svojeg postojanja u ovozemaljskom prostoru i vremenu. Na taj način se ostvaruje kultura smisla života, nasuprot kulture smrti i besmisla.
Međutim, praiskonska ljudska ograničenost je mnogim pojedincima i nekim narodima istovremeno poslužila kao samoopravdanje i za različita besmislena lutanja i stajanja u prostoru i vremenu. U Hrvatskoj je sve ovo pretvoreno čak u paradoks, jer se ponavljanje lutanja u prostoru i vremenu, ponavljanje tragedija i neznanja pretvorilo u nacionalni smisao, tj. u nacionalni brend. Pritom je posebno potresno s kojom se lakoćom i brzinom beskonačne neodgovornosti i iracionalnosti događaju kontradiktorne pretvorbe ideja, vrednota, stanja, znanja, imovine i osobnosti. Ono što je bilo dobro, u trenu se pretvori u zlo, i obrnuto.
Ono što je bila vrijednost, u trenu se pretvori u bezvrijednost, i obrnuto. Istina se u trenu pretvara u laž, i obrnuto. Znanje se u trenu pretvara u neznanje, i obrnuto. Ono što je bila zajednička imovina i opće dobro, u trenu se pretvara u privatno vlasništvo, bez obrnutih namjera. Poželjne osobe se u trenu pretvore u nepoželjne, i obrnuto. I tako u nedogled. Hrvatska je na taj način sve bliže carstvu apsolutne slobode, u kojem ne postoje nikakvi moralni kategorički imperativi, pravila postupanja, pravna država i ostale civilizacijske izmišljotine. Preostalo je samo pravilo tko će koga. A došli smo u Hrvatskoj do stupnja da će svoj svoga. I to za korist drugoga.
Prijatelji dragi, gdje ste…
U Hrvatskoj, sindikalni vođe traže smanjivanje plaća i prava radnika. Socijaldemokrati zastupaju interese krupnoga kapitala. Vladajući demokršćani svakodnevno i na sve načine nastoje ubiti boga u ljudima i zajednici. Narodnjaci rade sve protiv naroda. Komunisti su u prvim redovima na bogoslužjima. Svećenici se klanjaju antiteistima i agnosticima. Liječnici dave zdravstveni sutav. Akademici i profesori uništavaju znanost, sveučilišta, znanje, svoje kolege i studente. Čuvari reda se bave kriminalom. Predstavnici branitelja su oslonac vlasti koja sudi hrvatske branitelje. Majke ubijenih se klanjaju ubojicama svojih sinova. Državnici u Hrvatskoj izdaju svoju državu.
U takvoj situaciji je logično da se u Hrvatskoj nogometne legende cipelare ispod zelenog stola. Logično je da ostarjela pjevačica baka Tereza – poput poludjele ptice ili nastrane žrtve – mazohistički puzi i suze roni u agresorskoj metropoli dahćući pokajnički: „Budimo zajedno, jer nam je suđeno da budemo zajedno.“ O Bože, što li o tome misli sv. Vlaho. Što li o tome misli čuveni „srpski“ književnik Ivo Vojnović. Što li o tome misli porušeni i spaljeni Dubrovnik, te opustošene Konavle. Ne usuđujemo se ni pitati što o tome misle ubijene i zlostavljane žrtve srbijanske agresije te njihova preživjela rodbina i prijatelji.
Radikalni stupanj masovnopsihološke destruktivne hipokrizije u Hrvatskoj ipak je najočitije predočila svježa vijest da je bagerist – koji nema ni dozvolu za upravljanje bagerom niti radnu dozvolu – sjeo za bager i usred Zagreba ranom zorom „slučajno“ srušio tri kuće, iz kojih su istrčavali zaprepašteni stanari, umirovljenici. Dio stanara svjedoči da su uzalud vikali bageristu: “Stani, pa tu spavaju ljudi, ubit ćeš ih!”. Bagerist je spokojno nastavio svoj „posao“, a pobjegao je tek kad je kamenje poletjelo prema staklima bagera iza kojih se nalazio.
Sve više nezaposlenih u Hrvatskoj uzalud viče tražeći svoje pravo na rad. Zaposleni uzalud viču tražeći isplatu zarađenih plaća. Umirovljenici uzalud traže da im se omogući dostojanstven život novcem kojeg su desetljećima odvajali od svojih plaća. Studenti uzalud traže jednakost u pravu na obrazovanje. Branitelji uzalud viču da nisu ratni zločinci… Međutim, bageristi u hrvatskim državnim institucijama se ne daju smesti, te nadalje spokojno nastavljaju svoj rušilački posao.
Danajci u Hrvatskoj
Vesna Pusić je petnaest godina uporno lažno optuživala državne institucije Republike Hrvatske i hrvatske strukture u BiH da su zločinačka organizacija koja je sa Srbijom radila na zločinačkom rušenju BiH. Bila je i ostala je veliki zagovaratelj povlačenja tužbe koju je protiv Srbije podnijela Hrvatska pred međunarodnim sudištem. No, nedavno je Vesna Pusić u trenu pretvorena u velikog zagovarača hrvatskih interesa kroz srpsko-hrvatsko savezništvo u BiH.
Ivo Josipović već godinama najsusatvnije služi haškoj mreži koja tvrdi da je hrvatska država zločinačka organizacija. Od kada ga je haška mreža dovela na predsjednički položaj, Josipović pokorno služi vraćanju Srbije na imperijalne pozicije u skoro obnovljenoj trećoj Jugoslaviji. U svrhu toga Josipović je pohodio i BiH, te je tom prigodom optuživao hrvatsku državu i bio jedini „državnik“ koji je službeno posjetio zločinačku Republiku Srpsku. Razumljivo Josipović je – bio i ostao – zagovaratelj povlačenja tužbe Hrvatske protiv Srbije. I on je u trenu, kao i V. Pusić, pretvoren u hrvatskog spasitelja kroz srpsko-hrvatsko savezništva u BiH.
Takve pretvorbe nisu neuobičajene kad se radi o lošim slugama loših gospodara. Puno je značajnije prepoznati kako su se i mnogobrojni mediji i javne osobe u Hrvatskoj preko noći također pretvorili u velike zagovaratelje općeg srpsko-hrvatskog bratstva i jedinstva, te Pusićke i Josipovića kao hrvatskih nacionalnih ikona. Neki su se čak bez ikakve osnove raspisali o Franji Josipoviću i Vesni Šušak, te o novom suludom križarskom ratu u BiH.
To me podsjetilo na davne dječje križarske ratove, kada su trgovci robljem širili ideje da križarski ratovi odraslih nisu uspjeli osloboditi Kristov grob, jer su odrasli križari bili griješni ljudi. Stoga su predložili da nevina djeca krenu u uspješni križarski pohod. Naravno, djeca su odmah postala sjajan plijen „mudrih i pametnih“ trgovaca robljem. Povijesna znanost još nije utvrdila jesu li davni „uspješni“ trgovci robljem bili podrijetlom iz Hrvatske. Ali ako sudimo prema povratku prošlih suludosti u budućnost, i to će možda uskoro dokazivati haška mreža.
Nedvojbeno je da dio najnovijih navijača Pusićke i Josipovića svoj posao radi profesionalno, za šaku graha. Drugi, veći dio to radi zbog ozračja neodgovornog carstva slobode u Hrvatskoj ili mediokritetskog mentaliteta, kako bi se opstalo u ludilu trenda.
To sve jest znak da je Hrvatska došla do ruba silaska sa zdrave pameti. Nažalost, tradicionalno su u Hrvatskoj uobičajena takva lutanja u prostoru i vremenu. Primjerice, masovna histerija iskazivanja srpsko-hrvatskog bratstva i jedinstva zahvatila je Hrvatsku krajem Prvog svjetskog rata, te razumni Ivo Pilar svoju knjigu kritike južnoslavenskog pitanja nije mogao 1917. g. objaviti u Hrvatskoj, nego u Beču, i to pod pseudonimom i na njemačkom jeziku.
Postoji i svježiji primjer kojeg se svi sjećamo. Struktura, ili horda medijskih i političkih mediokriteta zaglušujuće je prisezala zlatnom teletu u liku Ive Sanadera: „Kud Ivo, tu i ja(mi)!“
No, valjda smo još u stanju zaključiti; kako je zanos neznanja, iracionalnosti i neodgovornosti u Hrvatskoj bivao veći, to je tragičnije bivalo suočavanje sa stvarnošću. Stoga je pravo vrijeme prisjetiti se starogrčke izreke: „Čuvaj se Danajaca kad ti darove nose!“. To u hrvatskom suvremenom prijevodu znači: „Probudite se hrvatski građani, bager vam je već duboko u domu!“