HRVATSKA IZMEĐU SLOBODE I JUGOSLAVENSTVA: UZROCI, OKOLNOSTI I POSLJEDICE ŠESTOSIJEČANJSKE DIKTATURE

U Zagrebu je 2009. godine održan znanstveni skup „HRVATSKA IZMEĐU SLOBODE I JUGOSLAVENSTVA“, na kojem sam sudjelovao s temom „Uzroci, okolnosti i posljedice šestosiječanjske diktature.“ Članak možete pročitati u nižem tekstu.

UVOD

Osamdeset godina nakon uspostavljanja šestosiječanjske diktature svakako je prigoda za analitička i sintetička znanstvena istraživanja i nastanak rezultata koji s motrišta različitih znanosti mogu produbiti znanja o svim aspektima i kauzalnostima diktature koju je, 1929. g., odlučio uvesti prosrbijanski režim prve Jugoslavije. S povjesničarskog, dijakronijskog, motrišta diktatura je bila čin koji je nedvojbeno imao dublje povijesne uzroke, a isto tako diktatura je potpuno jasno očitovala svrhu i ciljeve jugoslavenskog državnog projekta, koji je bitno obilježio cijelu suvremenu povijest ne samo hrvatske nacije nego i drugih nacija koje su se sedam desetljeća nalazile u jugoslavenskom okviru.

Isto tako, oružana, politička, međunarodna i drugačija složenost i dugotrajnost procesa raspada jugoslavenske države već dvadesetak godina sadrži neuobičajeno golemu količinu znanstvenih, pravosudnih, percepcijskih, interesnih i ostalih problema nepoznanica i kontradikcija,1 koji će očigledno ostati nerazumljivi pa i nedovršeni ako se ne ostvare cjeloviti znanstveni uvidi u povijest jugoslavenskog razdoblja.

Na taj način, sadašnji znanstveni govor o šestosiječanjskoj diktaturi ne predstavlja samo znanstvenu refleksiju o jednoj povijesnoj temi, nego znači i suočavanje s prošlošću koja je neuobičajeno snažno aktualna u svim vidovima društvenog života samostalnih država koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije. Cijeli niz unutarnjih lokalnih i regionalnih te međunarodnih interesa, koji su bili dominantni i prepoznatljivi u jugoslavenskom razdoblju, nastoje još uvijek (u postjugoslavenskom razdoblju) na različite načine – gospodarski, sigurnosno, politički, identitetski itd. – reintegrirati jugoslavenski prostor te otežati ili onemogućiti svekoliku samostalnost međunarodno priznatih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.

O svemu tome na posredan način svjedoči i nespremnost znanstvenih i drugih institucija u Hrvatskoj na puno i objektivno istraživačko suočavanje s jugoslavenskim povijesnim razdobljem, te je namjesto njih i ovaj skup (povodom 80-te obljetnice šestosiječanjske diktature; «Hrvatska između slobode i jugoslavenstva») organizirala neznanstvena udruga Hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata (HVIDR-a) Grada Zagreba. Uz to, pojedini etablirani znanstvenici uz veliku javnu promociju nastoje sustavno obezvrjeđivati ideju i praksu hrvatske državne samostalnosti te što više reafirmirati jugoslavensku povijest, događaje, aktere i simbole.2 Primjerice, i najnovija knjiga jednog povjesničara, pored koncepcije i sadržaja, već i neobjektivnom periodizacijom («Hrvatska 1918. – 2008.») izravno sugerira potrebu kontinuiteta od 1918. g. do 2008. g., kao da se s Hrvatskom ništa bitno nije promijenilo početkom devedesetih godina 20. stoljeća.3

U takvim okolnostima, ovaj rad predstavlja sintetički znanstveni uvid u osnovne uzroke, okolnosti i posljedice šestosiječanjske diktature, kako bi se na taj način pridonijelo mogućnosti objektivnijeg sagledavanja  ove diktature s motrišta hrvatske nacionalne povijesti u širem povijesnom kontekstu.

UZROCI

Nastanak prve južnoslavenske države (1918. g.) bio je ključni opći događaj koji je, između ostalog doveo i do šestosiječanjske diktature. I Hrvatska je ušla u ovaj novi državni okvir, koji je nadalje bitno određivao status hrvatskog pitanja. Povijesni uzroci nastanka prve Jugoslavije i ulaska Hrvatske u nju mogu se promatrati s nekoliko osnovnih razina.

S međunarodnog, europskog, motrišta nastanak prve Jugoslavije se može promatrati kao rezultat Prvog svjetskog, nakon kojeg se u velikoj mjeri promijenio  geopolitički izgled Europe. Od Baltičkog do Jadranskog mora, sile ratne pobjednice utjecale su i/ili pristale na stvaranje niza novih država, što je bila jedna od mjera kojom se pokušalo riješiti brojne složene probleme i sukobe interesa koji su od ranije postojali na europskom kontinentu, ili ih je donio svjetski rat.

Ponajprije sve novonastale države (od Baltika do Jadrana) predstavljale su tzv. «sanitarni kordon», odnosno prostor koji je trebao zapadnu Europu, na različite načine, štititi od novonastale ruske sovjetske države koja je predstavljala tzv. «crvenu opasnost». Naime, doktrina sovjetskog (komunističkog) režima temeljila se na izvozu revolucije u praktičnom i idejnom smislu, pa su zapadnoeuropske države smatrale kako će stvaranjem i nadziranjem «sanitarnog kordona» (tj. novonastalih država) umanjiti «crvenu opasnost».

Ovaj europski problem je istovremeno bio povezan i s tradicionalnim, višestoljetnim, sukobom geopolitičkih i drugačijih interesa koji su postojali između Rusije i drugih europskih sila. U središtu ovog problema nalazio se prostor jugoistočne Europe. Uz to, europske sile, ratne pobjednice nastojale su nastankom novih država poduprijeti oblikovanje tzv. «versajskog sustava» koji je trebao učvrstiti novouspostavljeni odnos snaga između europskih sila. Odnosno, na taj način su se namjeravali – u korist ratnih pobjednika – riješiti višestoljetni problemi koji su i doveli do prvog svjetskog oružanog sukoba. Tako je i nastanak prve Jugoslavije – te njena gospodarska i politička ovisnost o Francuskoj i V. Britaniji – bio između ostalog pokušaj zaustavljanja širenja tradicionalnih (višestoljetnih) germanskih utjecaja na prostoru jugoistočne Europe i dalje prema azijsko-afričkim područjima. Ovome je bitno pridonosio raspad Austro-ugarske, te ratni poraz i mirovna rješenja koja su nametnuta Njemačkoj.4

Versajska geopolitička rješenja na jugoistoku Europe također su namjeravala dovršiti višestoljetni problem tzv. «istočnog pitanja», koje je bilo vezano za proces slabljenja i potom propadanja Osmanlijskog carstva. Između ostalog, nastanak prve Jugoslavije treba promatrati i u tom kontekstu.5 Pritom, radi razumijevanja složenosti situacije, valja naglasiti da su sve europske sile četrdesetak godina ranije (1878. g. na Berlinskom kongresu) dodijelile Austro-ugarskoj pravo okupacije Bosne i Hercegovine (BiH), s osnovnim ciljem vraćanja prostora BiH u europski (kršćanski) civilizacijski krug.6

Nastanak prve južnoslavenske države bitno se podudarao sa srbijanskim nacionalnim interesima, a država Srbija je bila najjači i jedan od glavnih lokalnih (jugoistočnoeuropskih) aktera koji su sudjelovali u procesu nastanka nove države. Početak sustavnog idejnog oblikovanja i praktičnog ostvarivanja interesa Srbije za osvajački pohod u smjeru zapada može se pratiti od sredine 19. stoljeća, kad je Srbija još bila u vazalnom odnosu prema Osmanlijskom carstvu. Taj imperijalni proces unutar srbijanskih institucija postajao je sve snažniji, složeniji i sustavniji kako je Srbija postajala manje ovisna o Osmanlijskom carstvu. 7 Kad je (1878. g. na Berlinskom kongresu) Srbija međunarodno priznata kao samostalna država, njene osvajačke namjere i operativna djelovanja prema prostoru BiH i Hrvatske dobile su novu snagu koja je bila javno potpuno prepoznatljiva. Ta prepoznatljivost se očitovala u sustavnim javnim i tajnim djelovanjima na političkoj, kulturološkoj, crkvenoj i civilno-društvenoj razini. 8

Osim toga, niz drugih (izvan Srbije) okolnosti i događaja išli su u prilog velikosrbijanskom projektu. To se posebice odnosi na strategiju upravljanja Austro-ugarske prostorom BiH, koja je vodila svakovrsnoj daljnjoj dezintegraciji Bosne i Hercegovine. Naime, upravitelj BiH (mađarski povjesničari političar Benjamin Kallay), bojeći se logične integracije BiH i hrvatskih zemalja, nastojao je BiH izravno podrediti austrijskim interesima te je pokušao stvoriti bošnjačku naciju i nije rješavao ključno agrarno pitanje i druge naslijeđene socijalne nepravde9, a to je otvaralo prostor sve intenzivnijeg djelovanja prosrbijanskih organizacija u BiH. 10 S istim ciljem i na sličan način (pro)srbijanski sustav je djelovao i na različitim područjima Hrvatske, a pritom je – ne samo s današnjeg motrišta – zapanjujuće kako hrvatske političke i društvene strukture (institucije te niz istaknutih pojedinaca) ne samo da nisu razumijevali što se događa, nego su izravno i posredno podupirali velikosrbijanski projekt.

Razlozi prevladavanja takvog stanja svijesti unutar hrvatskih upravljačkih struktura u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća mogu se objašnjavati, između ostalog, tadašnjim položajem hrvatskog pitanja, koji je položaj bio posljedica tijeka dotadašnje povijesti. Hrvatska je od sredine 19. st. dolazila u sve nepovoljniji položaj u odnosu i prema Austriji i prema Ugarskoj (apsolutizam, nagodbe, utvrđivanje razdijeljenosti hrvatskih zemalja, zaostajanje u razvoju).11 Stoga su hrvatske upravljačke strukture i brojni pojedinci različitim djelovanjima pokušavali utjecati na promjenu tog stanja.

Za jednu od najvažnijih razina, državno-pravnu, u Hrvatskoj su tada oblikovane veoma različite ideje i uspostavljena odgovarajuća praktično-politička djelovanja koja su tražila putove rješavanja hrvatskog pitanja. Ta kretanja mogu se svesti na četiri osnovna smjera. Jedan je zagovarao dvojnu monarhiju (Austro-ugarsku) koja je i uspostavljena nagodbama; najprije, 1867. g., Austro-ugarskom nagodbom, te potom, 1868. g., Ugarsko-hrvatskom nagodbom. Nagodbe su Hrvatsku stavile u drugorazredan državno-pravni položaj, koji se nije bitno promijenio u narednih pola stoljeća postojanja Austro-ugarske monarhije, a posljedice su bile višestruko nepovoljne za Hrvatsku. Temeljni problemi Hrvatske bili su političko-upravna razjedinjenost hrvatskih zemalja, različiti oblici neravnopravnosti i nesamostalnosti, tj. ovisnosti o Austriji i Ugarskoj, te usporavanje nacionalne integracije i svekolikog razvoja. Zbog toga je drugi smjer rješavanja hrvatskog pitanja u osnovi zagovarao uspostavljanje trojne monarhije, u kojoj bi objedinjene hrvatske zemlje bile ravnopravni čimbenik postojeće zajedničke države. Međutim, tijek događaja nakon nagodbi ostavljao je sve manje nade ne samo za mogućnost uspostavljanja trojne monarhije, nego i za mogućnost značajnijeg poboljšanja položaja Hrvatske u dvojnoj monarhiji.

U takvoj situaciji, kao i zbog širih utjecaja koji su dolazili sa slavenskog i drugih europskih prostora, unutar hrvatskih upravljačkih struktura su sve više jačale ideje i djelovanja (treći smjer) o potrebi stvaranja nove, južnoslavenske državne zajednice, kao spasonosnog rješenja za hrvatsko pitanje. Kako je u tadašnjoj dvojnoj monarhiji postajala sve izvjesnija nemogućnost popravljanja hrvatskog položaja, tako se unutar hrvatskih upravljačkih struktura sve više idejno i institucijski izgrađivalo jugoslavenstvo, koje se postupno pretvaralo u  prevladavajući, gotovo isključivi, smjer kojim su se hrvatske institucije kretale u pokušaju rješavanja hrvatskog pitanja.12 Pritom je zanimljivo naglasiti dvije činjenice. Prvo, taj proces radikalne jugoslavenizacije u Hrvatskoj – koji je bio protivan opstanku države Austro-ugarske – događao se unutar Monarhije javno i bez značajnijih zapreka. I drugo, sustavna i institucijska izgradnja jugoslavenstva u Hrvatskoj se temeljila na dubokom, a potpuno pogrešnom, uvjerenju kako se sličan proces događa i u ostalim južnoslavenskim zemljama i nacijama. Četvrti smjer koji se u Hrvatskoj oblikovao radi rješavanja hrvatskog pitanja bilo je pravaštvo, koje je – na temelju povijesnog hrvatskog državnog prava i iskustava niza europskih nacija – zagovaralo nužnost uspostavljanja samostalne hrvatske države, kao jedinog načina za ostvarivanje svekolikog prosperiteta hrvatske nacije.13

Razdoblje hrvatske povijesti druge polovice 19. stoljeća ima posebnu važnost i za dugoročne društvene procese u Hrvatskoj koji se protežu do sadašnjeg vremena. U drugoj polovici 19. stoljeća ja započelo ustrojavanje posve novog institucijskog sustava koji se temeljio na novoj, građanskoj paradigmi. Radi se o političkim, kulturnim, znanstvenim, gospodarskim i drugim društvenim institucijama u Hrvatskoj koje su – više ili manje – očuvale idejni, svjetonazorski, funkcionalni i kadrovski kontinuitet do sadašnjeg vremena, usprkos velikim geopolitičkim, upravljačkim i drugačijim lomovima kroz koje je Hrvatska prolazila tijekom 20. stoljeća. Početak ustrojavanja novog institucijskog sustava u Hrvatskoj događao se u izuzetno politiziranom ozračju, prvenstveno zbog drugorazrednog državnopravnog položaja Hrvatske u odnosu na Austriju i Ugarsku. Na taj način su u svim – i nepolitičkim – vidovima društvenog života prekomjerno dominirali politički zahtjevi, te su mnogobrojne institucije i domoljubni pojedinci u Hrvatskoj zapostavljali temeljna strukovna načela i kriterije, pogrešno misleći kako će tako pridonijeti rješavanju hrvatskog pitanja.

U tom pogledu je ilustrativan primjer istaknutog i veoma obrazovanog hrvatskog povjesničara Tade Smičiklasa koji je napisao prvu znanstvenu sintezu hrvatske povijesti. Sam Smičiklas je naveo da se glavni motiv pisanja sinteze nalazi u političkom području, tj. u dokazivanju hrvatskog historijskog prava, te je stoga Smičiklas čak najprije napisao i izdao sintezu novijeg razdoblja, a tek potom sintezu starijeg razdoblja hrvatske povijesti.14

Opće ozračje, smjer i kakvoću tadašnje goleme političke zaslijepljenosti u Hrvatskoj uvjerljivo najbolje pokazuje u svjetskim razmjerima paradoksalna činjenica da su hrvatske društvene elite, pri osnivanju ključne hrvatske nacionalne znanstveno–kulturne institucije (nacionalne akademije znanosti i umjetnosti), odlučile nazvati je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU). Budući se tada utemeljena zaslijepljenost (virtualnost) održala unutar hrvatskih upravljačkih elita do sadašnjeg vremena potrebno je – radi punog suočavanja s prošlošću – naglasiti notornu činjenicu kako tada zbiljski nije postojala ni jugoslavenska država niti osnovni elementi nečega što bi se moglo nazvati jugoslavenska nacija. Na tragu takvih političko-ideoloških zabluda koje nisu imale gotovo nikakvih dodira sa stvarnošću, u Hrvatskoj se započeo oblikovati novi institucijski sustav u kojem je idejno i kadrovski gotovo u cijelosti postupno prevladavala radikalna jugoslavenska varijanta. Izvan sustava, a to znači na margini društvenog utjecaja u Hrvatskoj su ostajale sve nejugoslavenske ideje, osobe, programi i projekti. Posebnu tragičnost (i poučnost) ovome daje činjenica što su tadašnji utemeljitelji jugoslavenstva emotivno nedvojbeno bili hrvatski domoljubi s dobrim namjerama, o čemu zorno svjedoči njihova privatna korespondencija.

No, stvarnost je bila nemilosrdna, te je proces oblikovanja hrvatskog institucijskog sustava i nacionalnog identiteta ušao u dugoročni dramatični i svekoliki raskol. Na najopćenitijoj razini, dotadašnje hrvatsko povijesno iskustvo i identitet, koji su u gotovo svakom pogledu pripadali mediteransko-srednjeeuropskom civilizacijskom krugu, sustavno i nasilno su – uglavnom od strane hrvatskih institucija i upravljačkih elita – uguravani u novu jugoslavensku paradigmu. Institucije u Hrvatskoj išle su u jednom smjeru, a većina stanovnika te njihov etnološka djelovanja u drugom smjeru. Pritom su jugoslavenska ideologijska podobnost, tj. nestručnost, iracionalnost i nekvaliteta bili glavni kriteriji institucijske društvene poželjnosti i dodjeljivanja institucijskih društvenih uloga u Hrvatskoj. To se, s današnjim povijesnim odmakom, može jasno i razgovijetno prepoznavati pri procjenjivanju negativnih posljedica niza geopolitičkih, gospodarskih, kulturoloških, socijalnih i drugih odluka koje su hrvatske upravljačke elite donosile u nizu prijelomnica koje su Hrvatsku zahvaćale u proteklih stopedesetak godina.15

OKOLNOSTI

Naznačeni kauzalni dijakronijski pristup predstavlja polazište za razumijevanje kako glavnih određenja cijele suvremene hrvatske povijesti, tako i pojedinih razdoblja ili značajnijih događaja, uključujući i diktaturu 1929. godine. Ukoliko se ne pristupi na ovaj racionalni način onda ostaju skrivene zajedničke poveznice i pouke cijelog povijesnog procesa, ili ih možemo površno doživljavati kao izraz fatalizma (usuda) ili različitih slučajnosti.

Radi bolje preglednosti navedenog korisno je podsjetiti na neke osnovne povijesne okolnosti i njihove značajke, koje su na koncu dovele do uvođenja diktature 1929. godine. Ovdje se, zbog ograničenosti prostora, neće ulaziti u analogne događaje prije Prvog svjetskog rata, nego će se krenuti od završnih događaja koji su uspostavili prvu jugoslavensku državu. Završni pregovori i sporazumi o uspostavljanju prve Jugoslavije te iskustva u novoj državi bili su obilježeni neuobičajeno velikim i sustavnim prijevarama koje su Hrvatsku (i ne samo nju) bitno i na različite načine oštetile te je civilizacijski i razvojno unazadile. Na političkoj razini, Jugoslavenski odbor (koji je zapravo bio hrvatski) je – zahvaljujući prvenstveno svojoj nekvaliteti – imao trećerazredni pregovarački status te je srbijanska strana praktično radila što je htjela. O tome, primjerice, zorno svjedoče događanja vezana za Krfsku i Ženevsku deklaraciju, te sudbina dragovoljačkih (zarobljeničkih) postrojbi i postrojbi koje je pripremalo hrvatsko iseljeništvo.

Još veću političku nekvalitetu, tj. nedoraslost i neodgovornost pokazivalo je Narodno vijeće SHS i njegova Delegacija koja je s Naputkom upućena u Beograd. Zajednička i osobna poniženja i neuspjesi, s katastrofalnim nacionalnim posljedicama, su najjednostavniji opis djelovanja i Narodnog vijeća i Delegacije. Primjerice, Delegacija je u Beogradu bez ikakvog ovlaštenja odustala od Naputka (koji je sam po sebi bio «srljanje guski u maglu») te je izradila tzv. Adresu o ujedinjenju.

Tako je i Hrvatska (zajedno s drugim dijelovima bivše Austro-ugarske) protupravno ušla u prvu jugoslavensku državu, te se ta protupravnost nikada kasnije nije pokušala makar formalno verificirati. Posebno je znakovito što je ovaj međunarodnopravni presedan ostao – i do sada – u Hrvatskoj na margini znanstvenog, političkog i javnog institucijskog  interesa, a kad se i spomene daje mu se značaj šaljive zanimljivosti. Na socijalnoj, nacionalnoj i gospodarskoj razini prva jugoslavenska država je u srbijanskom interesu počinila niz golemih sustavnih prijevara – pri zamjeni novca, agrarnoj reformi, žigosanju stoke – s kojima je opljačkala i dovodila u neravnopravan položaj hrvatsku i druge nacije.

U sigurnosnom pogledu Hrvatska je trajno destabilizirana, kako dekonstrukcijom Hrvatskog Domobranstva (što je provelo Narodno vijeće) tako i provođenjem stalnih oružano-fizičkih nasilja jugoslavenske (srbijanske) vojske i žandara. Već 05. prosinca 1918. g. srbijanska vojska je na Trgu bana Josipa Jelačića ubila nezadovoljne hrvatske građane i domobrane. Nova, jugoslavenska država je ozakonila batinanje vojnika i neposlušnog naroda. Civilima se sudilo i pred vojnim sudovima, a rodbina okrivljenih je uhićivana za taoce. To je za Hrvatsku (i ostale zemlje koje su prije bile u Austro-ugarskoj) bio ogroman civilizacijski nazadak, jer je Hrvatski sabor batinanje zakonski ukinuo 1869. godine. 16

Naznačene i sve druge negativnosti koje su se od početka događale u prvoj jugoslavenskoj državi predstavljale su, između ostalog, i krajnju zloporabu ideje solidarnosti među južnoslavenskim narodima. Ta ideja se desetljećima prije toga sustavno izgrađivala samo u Hrvatskoj, pa su praktična iskustva s jugoslavenskom državom brzo rušila ozračje neutemeljenih očekivanja i kod puka i kod najistaknutijih predstavnika jugoslavenstva u Hrvatskoj. Primjerice, i Ante Trumbić  (predsjednik Jugoslavenskog odbora) je promijenio mišljenje i svoje političko djelovanje, no bilo je prekasno otriježnjenje. 17

Stoga, izrazito negativna iskustva i nezadovoljstva većine nacija i stanovnika jugoslavenske države su sve više pokazivala da nije moguće postići unutarnju stabilnost nove države. Odnosno, u jugoslavenskoj državi se od početka događala sve veća dezintegracija i nazadovanje u svakom pogledu; socijalnom, nacionalnom, gospodarskom, kulturnom itd. Na taj način je postajalo sve razvidnije kako jugoslavenski okvir ne samo što ne može biti uspješno rješenje otprije nagomilanih međunarodnih i nacionalnih problema na jugoistoku Europe, nego ih je povećavao i ubrzavao. U takvim okolnostima, sam opstanak države se zasnivao na provođenju sve veće fizičke i drugačije represije, koja je postupno postajala jedino sredstvo vladanja i kontroliranja sve dublje krize prve jugoslavenske države.

Rast spirale opće krize prve Jugoslavije te povećavanje razine represivnosti kao jedinog odgovora kojeg je režim primjenjivao prepoznaje se i iz kronološkog navođenja nekolicine zakonskih i političkih činjenica iz prvog desetljeća postojanja nove države. Već 1920. g. režim je izdao posebni akt, tzv. Obznanu, s kojom je zabranjeno djelovanje Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ) koja je imala čak 58 zastupničkih mjesta u Skupštini. Uskoro iz toga, 1921. g. donesen je Zakon o zaštiti države, na temelju kojeg su KPJ oduzeti skupštinski mandati i nadalje je provođen je progon režimu nepoželjnih osoba. Iste, 1921. g. je različitim vrstama manipulacija donesen tzv. Vidovdanski ustav koji je utvrdio široke ovlasti monarha i centralističko državno uređenje. Izvršeno je upravno preuređenje države, kojim su ukinute dotadašnje ionako ograničene zemaljske posebnosti, a upravna podjela na 33 oblasti je zanemarivala povijesne, nacionalne i razvojne kriterije.

Na izborima 1923. g. Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) je postala druga po snazi. No, krajem 1924. g. režim je zatvorio Stjepana Radića i zabranio rad HRSS-a. Iduće (1925.) godine HRSS je sklopio sporazum s režimom: odrekao se republikanizma, promijenio je ime u HSS, priznao je monarhiju i ušao je u vlast, a Radić je pušten iz zatvora. Međutim, svekolika situacija u  Jugoslaviji i položaj hrvatskog pitanja se i nadalje pogoršavao, pa se HSS već 1926. g. vratio u oporbu, a naredne (1927.) godine HSS s također nezadovoljnom strankom prečanskih Srba (Samostalna demokratska stranka – SDS) sklopio je politički savez – Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK). SDK i daljnje širenje krize povećavalo je izglednost daljnjeg političkog okupljanja nezadovoljnih i njihovom izbornom pobjedom nad vladajućom srbijanskom strukturom.

U tom kontekstu treba tražiti dublje razloge zbog kojih je režim izvršio atentat  na S. Radića i predstavnike HSS-a (sredinom 1928. g. u Narodnoj skupštini u Beogradu). No, ni to nasilje nije zastrašilo sve veći broj nezadovoljnika, nego je, naročito u Hrvatskoj, bilo poticaj novim prosvjedima i političkom okupljanju.18

Režim ni tada nije krenuo u provođenje promjena s kojima bi pokušao smanjivati socijalne i nacionalne napetosti, nego je 06. siječnja 1929 uvedena otvorena diktatura. Kralj je objavio manifest o uvođenju svoje apsolutne vlasti. Ukinut je Ustav, raspuštena je Skupština i zabranjen rad političkih stranaka, s obrazloženjem kako je nastupio «čas, kad između naroda i kralja ne množe i ne smije biti posrednika». Desetak mjeseci kasnije kralj je državi promijenio nazivu Kraljevina Jugoslavija. Dotadašnja upravna podjela na 33 oblasti zamijenjena je s devet banovina i Upravom grada Beograda, opet bez uvažavanja povijesnih, nacionalnih i razvojnih kriterija.

Prema tome, uvođenje diktature bio je logičan slijed dotadašnjih događanja kako bi se osigurala srbijanska koncepcija prve jugoslavenske države i dostignuta razina ostvarivanja njene svrhe. Jednostavnije kazano; koncepcija države se nije htjela mijenjati, a postojeća se nadalje mogla osiguravati jedino diktaturom. Gledajući s motrišta te svrhovitosti, režim je bio uspješan, jer je Jugoslavija bila očuvana. Jedini veći problemi režima su bile sve kompliciranije međunarodne okolnosti, te što je dotadašnja uglavnom formalna pluralnost bila ukinuta, pa je i unutar i izvan Jugoslavije svima postalo potpuno razvidno da se radi o totalitarnom upravljačkom modelu, koji se u tom apsolutnom obliku nije mogao duže održati ni zbog unutarnjih pritisaka niti zbog međunarodnih razloga.

Stoga je otvorena diktatura formalno počela popuštati 1931. g., a nakon toga se država održavala cjelovitom koristeći se nizom instrumenata unutarnjeg vladanja i prilagođavanjem promjenama koje su se događale na međunarodnoj razini. U tom širem vremenskom i prostornom kontekstu je potrebno ukratko procijeniti koje su zapravo bile glavne značajke diktature. Ponajprije, diktatura je bila vrijeme u kojem se velikosrbijanska struktura uspjela konsolidirati za djelovanje nakon 1931. godine. Odnosno, tijekom diktature su stvorene pretpostavke za nastavak provođenja nepromijenjene koncepcije u donekle pluralnim uvjetima poslije postupnog ukidanja formalne diktature. Gledajući s hrvatskih nacionalnih motrišta, diktatura je bitno pridonijela uspostavljanju čvrstih jugoslavenskih temelja unutar institucijskog života u Hrvatskoj. Na političkoj razini, prije diktature je u političkim strankama u Hrvatskoj – kako u HSS-u tako i u drugim organizacijama – živjela koncepcija koja je hrvatsko pitanje pretpostavljala opstanku Jugoslavije, a nakon diktature nije bilo tako.

Slabije političke grupacije u Hrvatskoj, koje su na prvom mjestu imale hrvatske nacionalne interese – bile su u vrijeme i nakon diktature prinuđene legalno djelovati samo u iseljeništvu, a HSS – kao jedina stranka u hrvatskom nacionalnom korpusu koja je imala snagu i dobivala izborno povjerenje većine Hrvata – konačno se pretvorila u stranku koja se fatalistički vezale za opstanak Jugoslavije. O tome posebno uvjerljivo svjedoči sudbina čelnika HSS-a, Vladka Mačeka, koji ni umirući u iseljeništvu, proganjan od režima druge Jugoslavije, nije zagovarao mogućnost hrvatske državne samostalnosti.19 Kako to nije bio samo netipičan primjer, nego koliko je iracionalna vezanost za Jugoslaviju bila već tada duboko ukorijenjena u institucijama u Hrvatskoj, s druge strane svjedoči jedan od najistaknutijih hrvatskih povjesničara, Ferdo Šišić, koji ne samo što je neznanstveno afirmativno tvrdio kako hrvatska povijest prestaje 1918. g. utapanjem u jugoslavenskoj povijesti, nego je sukladno tome rekonstruirao i cjelokupni hrvatski historiografski sustav; koncepcijski, obrazovno i kadrovski.

Tako su široko i vrhunski obrazovani naraštaji hrvatskih povjesničara s kraja 19. i početka 20. st. postupno ostajali bez odgovarajuće školovanih nasljednika. Stoga i ne čudi, što mnogi povjesničari koje je – s ugrađenom sustavnom strukovnom pogreškom proizveo historiografski sustav kojeg je uspostavio F. Šišić – smatraju s dosta utemeljenja kako nijedan hrvatski povjesničar do danas nije strukovno nadmašio Šišića. Već taj stereotip sam za sebe logički svjedoči o strukovno-edukativnoj problematičnosti hrvatskog historiografskog sustava nakon Šišića, jer stvarno taj sustav nije predviđao «proizvodnju» kvalitetnih stručnjaka. 20

POSLJEDICE

Sukladno načelu kauzalnosti i dijakroničnosti povjesničarskog pristupa, a prema svemu što je navedeno u ovom radu mogu se prepoznavati i osnovne posljedice koje je iza sebe ostavila tzv. šestosiječanjska diktatura.

Već je naznačeno da je diktatura bila odgovor režima na sve moćnije socijalne i nacionalne zahtjeve za provođenjem korjenitih promjena u prvoj Jugoslaviji. Stoga je razdoblje diktature bilo jedna od ključnih prijelomnica, ili povijesnih prigoda, u kojima je jugoslavenska povijest mogla krenuti u jedan od dva moguća osnovna smjera. Jedan smjer je bilo moguće započinjanje procesa stabilizacije te novonastale države, a drugi smjer je bio uporni nastavak državne koncepcije koja se u tada prethodnih desetak godina pokazala gotovo u cijelosti neuspješnom i sve nestabilnijom. Odabran je drugi smjer, koji je – prošlost je to nedvojbeno pokazala – jugoslavensko društvo (u prvoj i drugoj Jugoslaviji) vodio u nove nestabilnosti, diktature, razvojne neuspješnosti te različite vrste socijalnih i nacionalnih nesnošljivosti i sukoba. Ovdje je nepotrebno podsjećati na sve međunarodne događaje koji su tome pridonosili.

U desetljećima nakon diktature mnogi unutarnji i vanjski interesi i čimbenici su u različitim povijesnim okolnostima djelovali uglavnom na očuvanju jugoslavenske strukture i paradigme. Svi pokušaji, idejni i praktični, koji su vodili prestanku postojanja Jugoslavije, bili su odbacivani, a često ih se nije htjelo ni razmatrati niti čak površno saslušati. Stoga se, u desetljećima nakon diktature, jugoslavenska struktura i paradigma uglavnom sve više etablirala, kako u Jugoslaviji kao cjelini i Hrvatskoj i ostalim zemljama, tako i u međunarodnoj zajednici.

Proces etabliranja jugoslavenske strukture i paradigme nije bio ozbiljnije ugrožavan čak ni u vrijeme Drugog svjetskog rata, kad su na južnoslavenskom prostoru postojale Nezavisna Država Hrvatska i Nedićeva Srbija, jer se većina starojugoslavenske strukture privremeno preselila u novonastale države i okolnosti, a vrh izbjeglih vlasti brižljivo su čuvali Saveznici. 21 Relativno kratko trajanje, događaji i rezultat Drugog svjetskog rata očigledno nisu pogodovali oblikovanju i dubljem zaživljavanju nejugoslavenskih struktura i paradigmi.

U završnim godinama rata (približno od sredine 1944. g.) domicilne jugoslavenske strukture koje su služile u ratu poraženim snagama masovno su se (re)integrirale u novu komunističku političku i vojnu strukturu. I tada i u vrijeme različitih kriza tijekom hladnog rata (npr. 1948. i 1971. g.) suprotstavljene hladnoratovske sile pronalazile su dovoljno motiva i interesa za čuvanjem jugoslavenskog okvira. Isto se događalo i u vrijeme srbijanske oružane agresije i raspada druge Jugoslavije, kada međunarodna zajednica nije htjela do pred kraj 1991. g. ni percipirati stvarnu činjenicu da Jugoslavija više ne postoji i da su već 1990. g. ustrojene bitne institucije novih samostalnih država.

No, i u novonastalim državama nakon 1990. g., naročito u Hrvatskoj, ostao je problem tranzicije ili seljenja jugoslavenske strukture i paradigme u nove okolnosti i nove države. Na tom tragu može se razumijevati i kontinuitet niza unutarnjih i vanjskih problema, stereotipa i simbola koji i nadalje opterećuju države nastale raspadom druge Jugoslavije.

U svakom slučaju, nakon diktature mogu se sagledavati brojne i raznovrsne sastavnice povijesnog procesa – u Hrvatskoj, Jugoslavijama i međunarodnoj zajednici – u kojem se dubinski izgrađuju jugoslavenska struktura i jugoslavenska paradigma.

Usporedno s ovim procesom događalo se i sustavno, institucijsko razaranje hrvatske nacionalne strukture i paradigme, a društvene i upravljačke elite u Hrvatskoj su – zbog različitih motiva i interesa – postupno sve više ostajale bez hrvatskog socijalnog i nacionalnog osjećaja, identiteta i odgovornosti, koje su – u 19. st. – još imali začetnici jugoslavenske ideje u Hrvatskoj. U takvim okolnostima, određeni oblici sustavnog čuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta i državotvorne ideje događali su se u razasutim zajednicama Iseljene Hrvatske. 22

Osim malobrojnih upravljačkih elita u Hrvatskoj koje su u asocijalnosti mogle pronalaziti svoj smisao i osobne probitke, najveći dio stanovnika Hrvatske je živio bez osnovnih ljudskih prava i sloboda, u svakovrsnoj nesigurnosti te bez mogućnosti ostvarenja optimalnog životnog standarda i kvalitete života. To je bio i jedan od osnovnih razloga zbog kojih se desetljećima događao sve veći  raskorak i procjep između upravljačkih elita i većine stanovnika u Hrvatskoj, sa svim negativnim učincima koje proizlaze iz takvog stanja. 23

Na taj način, sve negativnosti koje danas predstavljaju glavno obilježje upravljačkih elita u Hrvatskoj – asocijalnost, nesolidarnost, korupcija, neodgovornost, nesposobnost, neuspješnost – imaju, između ostalog i duboke povijesne korijene. Stoga ih treba promatrati i kao posljedicu dugogodišnjeg sustavnog asocijalnog djelovanja hrvatskih upravljačkih struktura u hrvatskim institucijama, koje su, namjesto poistovjećivanju s vlastitim društvom, služile različitim drugačijim interesima.

U tome pogledu, danas kada samostalna hrvatska država ima kontinuitet ljudske punoljetnosti (osamnaest godina), na hrvatskim državnim i društvenim institucijama i intelektualcima u njima nalazi se posebna odgovornost, radi omogućavanja objektivnog suočavanja hrvatskog društva s cjelovitim razlozima krize u kojoj se nalazimo, jer bez takvog suočavanja nije moguće oblikovati i razvijati uspješnu suvremenu hrvatsku strukturu i paradigmu.

LITERATURA

  1. v. Carol HODGE, Velika Britanija i Balkan 1991. do danas (2005. g., op. a.), Zagreb, 2007.
  2. Niz podataka o tome objavljeno je u knjizi: Ivan BIONDIĆ, Magna fraus, Zagreb, 2004.
  3. Ivo GOLDSTEIN, Hrvatska 1918.-2008., Zagreb, 2009.
  4. Pierre RENOUVIN, Evropska kriza i Prvi svjetski rat, Zagreb, 1965.
  5. Dragutin PAVLIČEVIĆ, Hrvati i Istočno pitanje, Zagreb, 2007.
  6. Srećko DŽAJA, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918), Mostar-Zagreb, 2002.
  7. Izvori velikosrpske agresije, Zagreb, 1991; Philip J. COHEN, Tajni rat Srbije – propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb, 1997.
  8. Savić Marković ŠTEDIMLIJA, Zavjere protiv svjetskog mira, Zagreb, 2005.
  9. Enver REDŽIĆ, Sto godina muslimanske politike, Sarajevo, 2000.
  10. S. M. ŠTEDIMLIJA, Zavjere protiv svjetskog mira.
  11. Jaroslav ŠIDAK i ostali, Povijest hrvatskog naroda  (1860-1914), Zagreb, 1968; Mirjana GROSS i Agneza SZABO, Prema hrvatskom građanskom društvu, Zagreb, 1992.
  12. Dragutin PAVLIČEVIĆ, Povijest Hrvatske, Zagreb, 2007.
  13. Ante STARČEVIĆ, Politički spisi, Zagreb, 1971; Eugen KVATERNIK, Politički spisi, Zagreb, 1971.
  14. Josip JURČEVIĆ, Problem periodizacije hrvatske povijesti, u “Historijski zbornik”, 1 (36), Zagreb, 1983.
  15. Josip JURČEVIĆ, Upravljačke elite u suvremenoj hrvatskoj povijesti, u zborniku “Upravljačke elite I modernizacija”, Zagreb, 2001.
  16. Bogdan KRIZMAN, Raspad Austro-ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Zagreb, 1977.
  17. Ivo PETRINOVIĆ, Ante Trumbić, Split, 1991.
  18. Hrvoje MATKOVIĆ, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb, 1999.
  19. Ljubo BOBAN, Maček i politika HSS-a 1928.-1941, Zagreb, 1974.
  20. v. J. JURČEVIĆ, Problem periodizacije…; i zbornik Hrvatska historiografija između političkih zahtjeva i znanstvene paradigme, Zagreb, 2005.
  21. Srećko ROVER, Svjedočanstva i sjećanja, Zagreb, 1995; Dragutin KAMBER, Slom N.D.H., Zagreb, 1993; Dragovan ŠEPIĆ, Vlada Ivana Šubašića, Zagreb, 1983.
  22. Budućnost Iseljene Hrvatske, zbornik, Zagreb, 1998.
  23. Upravljačke elite i modernizacija, zbornik, Zagreb, 2001.