Djelovanje nadbiskupa i kardinala Stepinca u razdoblju od 1934. g. do njegove smrti događalo se u najtežem i najnesigurnijem razdoblju svjetske, europske i hrvatske povijesti. Jugoslavenski je komunistički režim i nakon smrti kardinala Stepinca nastavio sa sustavnim širenjem krivotvorina o njegovu životu i djelovanju, pokušavajući umanjiti njegovo identitetsko značenje.
Nakon teških povijesnih iskustava, ni sadašnje hrvatsko društvo nema institucijsku zaštićenost, te se negativnosti iz globalnog mora nesmetano slijevaju u Republiku Hrvatsku. U dugom hrvatskom tranzicijskom interregnumu jednakom žestinom i sličnim metodama, kao i u vrijeme komunizma, razaraju se tradicionalne vrijednosti i nastoji se uspostaviti duhovna i materijalna pustoš. Znakovita je također i činjenica što se u nadziranom javnom prostoru, u formalno demokratskoj Republici Hrvatskoj, napadaju Crkva i kardinal Stepinac na gotovo isti način i s istim ciljevima kao i u vrijeme komunizma.
Zbog takvog stanja u Hrvatskoj je i najveća potreba za očuvanjem stožernoga identitetskoga mjesta kojeg već otprije ima kardinal Stepinac, jer se duhovna obnova u hrvatskoj institucijskoj strukturi može događati samo na vrijednostima koje on simbolizira. Načini i brzina kojom će se događati duhovna obnova bitno su ovisni o samosvijesti i sustavnosti djelovanja Crkve i vjernika u Hrvatskoj. Na taj način, odnos prema značenju kardinala Stepinca u identitetu suvremenog hrvatskog društva ne treba promatrati samo kao opći interes hrvatskog društva, nego, istodobno, i kao ključni kriterij za procjenjivanje današnje vrijednosne razine koju su pojedinačno i zajedno dostigli pojedinci i institucije u Hrvatskoj.
Izlaganje na znanstvenom simpoziju u Lepoglavi (prosinac 2008.); objavljeno u zborniku Alojzije Stepinac – svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, Zagreb, 2009.; te u knjizi Jurčević, Josip, Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj, Zagreb, 2015.
Uvod
Bilo koja vrsta znanstvenoga govora o identitetu neke društvene zajednice suočava se sa složenošću stvarnog procesa oblikovanja identiteta. Ponajprije, treba uzeti u obzir činjenicu da je oblikovanje identiteta društvene zajednice veoma dugotrajan i neravnomjeran proces, na koji – u različitoj mjeri i na različite načine, u različitim razdobljima – utječu mnogobrojna događanja i mnogobrojni čimbenici. Stoga se identitet ne može držati zatvorenom, dovršenom cjelinom koja kao takva opstaje, nego je riječ o kretanju koje u sebi nosi različitosti, pa i određena proturječja. No, to nikako ne znači da je identitet rezultat kaotičnog procesa na koji se ne može svjesno utjecati i u kojem se ne mogu prepoznavati njegova temeljna određenja (geneza, osnovni smjer kretanja, vrijednosti, simboli i akteri te njihov međuodnos).
Promatrajući općenito, napose razvijena i stabilna društva, može se opravdano zaključiti kako su institucije glavni nositelji osmišljenoga oblikovanja i održavanja identiteta pojedinih zajednica, jer identitet je – istodobno – i osnovna iskaznica posebnosti pojedine zajednice, i osnovni smisao povezanosti u zajedništvu. Zbog toga institucijski sustavi nastoje djelovati kako bi povećavali stupanj poistovjećivanja pripadnika zajednice s identitetom svoje zajednice. Pritom je važno naglasiti da je poistovjećivanje pojedinaca sa zajednicom usko povezano s mogućnošću utjecanja pojedinaca na oblikovanje zajedničkaog identiteta.
Već iz naznačenoga postaje razvidno kako su i znanstvena određivanja i razumijevanja identiteta zajednica zahtjevan i složen posao, koji, osim istraživanja sastavnica i pojedinih aspekata identiteta, podrazumijeva multidisciplinarnost, sintetičnost i apstraktnost. Znakovito je što je identitet zajednica i pojedinaca jedna od tema koja se najviše istražuje u društvenim znanostima zemalja razvijenoga svijeta, radi uspostavljanja objektivnih spoznaja koje će pomoći oblikovanju identiteta u suvremenim okolnostima. Naime, opća kriza identiteta i svi problemi koji iz toga proizlaze su posljedica načina života u suvremenimm okolnostima. Naime, opća kriza identiteta i svi problemi kkkojjji iz toga izlaze posljedica su načina života u suvremenom globaliziranom svijetu, te je sve veća potreba za znanjima i samosvijesti koji će pridonijeti prevladavanju toga stanja.
Republika Hrvatska ne pripada krugu razvijenih zemalja, ali duboka kriza identiteta zajednice i identiteta pojedinaca jedan je od temeljnih problema i hrvatskoga društva. Osim toga, u Hrvatskoj su na veoma niskom stupnju objektivna znanja o identitetu vlastite zajednice, kao i svijest o negativnim posljedicama koje iz toga izlaze, pa stoga institucije u Hrvatskoj i nadalje ne iskazuju ni zabrinutost niti potiču istraživanja koja bi počela mijenjati to stanje.
Razlozi su krize identiteta u hrvatskom društvu mnogostruki, te se mogu pronalaziti u rasponu od negativnih utjecaja koji su općenito sastavni dio globalizacijskoga procesa do posebnosti koje se odnose na hrvatsku povijest i aktualnosti u hrvatskoj sadašnjosti. No, glavni problemi hrvatskoga društva – u identitetskom smislu i nizu drugih pogleda – izlaze iz činjenice što se hrvatsko društvo već dvadesetak godina nalazi u tzv. tranzicijskom (prijelaznom) procesu, u kojem bi se trebalo osloboditi identitetskih utjecaja totalitarne komunističke paradigme i fatalizma jugoslavenske paradigme, te istodobno oblikovati pluralni, građansko-demokratski i slobodni nacionalni identitet, koji imaju korijene u ranijim razdobljima hrvatske povijesti. Međutim, većinu moći u institucijskom sustavu Republike Hrvatske uspjeli su – u dosadašnjem tranzicijskom procesu – očuvati nositelji totalitarnog komunističkoga i jugoslavenskoga identiteta, koji nastoje u novim okolnostima što više održati i čak cjelovito restaurirati te zastarjele paradigme, što uključuje i sve vrste onemogućavanja ili usporavanja oblikovanja suvremenoga identiteta hrvatskoga društva koji ima pluralna tradicijska utemeljenja.
Sve navedeno potrebno je uvažavati prilikom objektivnoga razumijevanja značenja blaženoga kardinala Alojzija Stepinca u identitetu suvremenoga hrvatskoga društva. Naime, u tom procesu posebno mjesto pripada jasno prepoznatljivim identitetskim značajkama koje se – zbiljski i simbolički – vežu uz kardinala Stepinca. Pritom nije riječ samo o tom što su Hrvati tradicionalno identitetski duboko vezani uz kršćanstvo kao vjeru, nego je kardinal Stepinac (tj. njegov život i djelovanje, a napose njegova simbolika nakon smrti), i mimo svoje volje, bio veoma intenzivno nazočan u društvenom, političkom, javnom i medijskom životu od sredine 1930-ih godina do danas. Stoga se u njem kao simbolu najjasnije prepoznaju vrijednosne i identitetske razdjelnice koje su bile i ostale nazočne u procesu oblikovanja identiteta hrvatskoga društva.
Pojavljivanje, ili, točnije, potreba pojavljivanja kardinala Stepinca kao iznimno važnoga zbiljskoga i simboličkoga čimbenika u najširem hrvatskom društvenom prostoru, koji nije usko vezan uz tipičnu vjersko-crkvenu ulogu, u prvom je redu posljedica povijesnoga i aktualnoga nepovoljnoga općega stanja u hrvatskom društvu. Upravo je na to stanje odlučio reagirati kardinal Stepinac, sukladno kršćanskim vrijednosnim načelima, jer nije bilo drugih društvenih čimbenika koji su bili dorasli krajnjim izazovima koji su se pojavljivali u tim razdobljima hrvatske povijesti.
Zbog toga je za razumijevanje i procjenjivanje značenja kardinala Stepinca u identitetu suvremenoga hrvatskoga društva jednako važno znati šire povijesne okolnosti u kojima je živio, kao što je važno znati i samo njegovo djelovanje. Tek uvažavanjem jednoga i drugoga može se stvoriti objektivna slika o toj identitetskoj ulozi kardinala Stepinca.
Suvremeno hrvatsko društvo
Iznimno velika nestabilnost u svakom pogledu – teritorijalnom, političkom, sigurnosnom, gospodarskom – jedno je od osnovnih obilježja cjelokupne hrvatske prošlosti, a posebno hrvatske povijesti 20. stoljeća. O tom zorno svjedoči podatak da je Hrvatska u 20. stoljeću promijenila čak pet veoma različitih državno-političkih okvira (Austro-Ugarska, prva Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska, druga Jugoslavija, Republika Hrvatska), a svaka je od tih država imala i po nekoliko većih unutarnjih upravnih i političkih lomova.
Osim toga, s motrišta opće društvene stabilnosti i mogućnosti oblikovanja identiteta, posebno je bila nepovoljna okolnost što je svaka nova država u koju je ulazilo hrvatsko društvo nastajala u oružanom i političkom sukobu protiv prethodne države, a potom se identitet nove države i njezina društva velikim dijelom oblikovao na gotovo svekolikoj negaciji identiteta prethodne države i društva. U takvim okolnostima, u svakom novom državnom okviru, većina je institucija izgrađivana gotovo od samog početka te su stoga u svim razdobljima institucije u Hrvatskoj ostajale uglavnom neizgrađene, tj. nedovršene.
Na taj je način, povijesni kontinuitet svakovrsne nestabilnosti i institucijske neizgrađenosti utjecao na nastanak niza nepovoljnih određenja koja su bitno obilježila hrvatsko društvo u 20. stoljeću i na početku 21. stoljeća. Ponajprije, hrvatsko je društvo ostajalo bez ustrojene institucijske zaštite u mnogobrojnim nepovoljnim ratnim i mirnodopskim situacijama, u kojima su različiti lokalni i globalni čimbenici i interesi ugrožavali teritorijalnu cjelovitost, državnu i nacionalnu suverenost, sigurnost državljana, gospodarski razvitak, kulturnu baštinu itd. Potom, u svih pet državnih okvira u kojima se u 20. st. nalazila Hrvatska, unutar upravljačke strukture prevladavale su neodgovornost i neuspješnost, koje su kauzalno i stvarno bile povezane s korupcijom, nepotizmom, neznanjem i negativnom kadrovskom politikom.
U takvim okolnostima ni u upravljačkim strukturama, a onda ni u cijelom hrvatskom društvu nije postojala ni svijest ni praktično postupanje koji bi se temeljili na ljestvici koja je stupnjevito prepoznavala važnost pojedinih interesa i vrijednosti zajednice. Tako se u stanovnika Hrvatske – bez obzira na promjene državnih okvira i upravljačkih modela – neprekidno, postupno i opravdano izgrađivalo opće i sve veće nepovjerenje u institucijski sustav, što je poticalo procese daljnje socijalne dezintegracije i unutarnje heterogenosti hrvatskoga društva.
Zbog svega su toga nepoduzetnost i površna reaktivnost postajali prevladavajući oblik djelovanja u političkom, gospodarskom i društvenom životu u Hrvatskoj, što je vodilo k oblikovanju socijalno-psihološkoga mentaliteta u kojem se sve više gubilo povjerenje u osobne i zajedničke razvojne mogućnosti. To se bjelodano očitovalo i u nizu političkih, gospodarskih i drugih prilikaa, kad je – i pri donošenju presudnih odluka – u upravljačkih struktura i moćnih pojedinaca u Hrvatskoj prevladavao kompleks manje socijalne i/ili nacionalne vrijednosti. Radi ilustracije dostatno se prisjetiti načina ulaska Hrvatske u prvu Jugoslaviju 1918. g., te potom drugih događaja i odluka (1941., 1945., 1971. g. itd.) koji su u hrvatskom društvu ostavljali mnogobrojne i dugotrajne negativne posljedice.
Zbirno gledajući, sve naznačeno je – izravno ili posredno – sastavni dio procesa oblikovanja identiteta suvremenoga hrvatskoga društva, te se iz toga može nedvosmisleno zaključiti kako je u proteklo, približno, stoljeće i pol u hrvatskom društvu nedostajalo sustava identitetskih uporišta, kako u praktičnom institucijskom tako i u idejnom smislu.
Osnovne značajke djelovanja kardinala Stepinca
Kad je, sredinom 1934. Alojzije Stepinac imenovan nadbiskupom-koadjutorom, imao je tek 36 godina i bio je najmlađi nadbiskup na svijetu. Vrijeme koje se potom neposredno nalazilo pred njim bilo je – u Hrvatskoj, Jugoslaviji, Europi i svijetu – prepuno sve većeg organiziranog nasilja koje je uskoro preraslo u Drugi svjetski rat. U Europi su tada prakticirana tri totalitarizma (komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam) koji su političkom gospodarskom i oružanom prisilom u predratnim godinama uspostavljali svoju moć nad većinom europskih zemalja. Na temelju klasnih, rasnih i drugih kriterija dramatično se povećavao stupanj mirnodopske represije u Europi. Masovna pogubljenja, progoni i zatvaranja ljudi postali su europskom svakodnevnicom.
Režim se prve Jugoslavije već 1935. – stvarno i simbolički – priklonio njemačkom nacionalsocijalizmu, te su i zbog toga stanovnici Jugoslavije bili izloženi dodatnim, novim valovima svakovrsnih nasilja. U posebno su se teškoj situaciji nalazili hrvatski prostori i hrvatski narod, jer je neriješeno hrvatsko pitanje bio glavni unutarnji problem jugoslavenske države. K tomu je i položaj Katoličke crkve u prvoj Jugoslaviji bio formalno i stvarno nepovoljan, napose u usporedbi s položajem Srpske pravoslavne crkve, te donekle u usporedbi i s položajem Islamske vjerske zajednice.
U takvim krajnje nepovoljnim i nesigurnim političkim, društvenim i vjerskim okolnostima u Jugoslaviji i Europi, nadbiskup se Stepinac se od početka svoje nadbiskupske službe – bez ikakve zadrške i straha – cijelim svojim bićem i utjecajnim položajem stavio na stranu ugroženih, obespravljenih i progonjenih pojedinaca, zajednica, naroda i institucija, uključujući i Katoličku crkvu. Nadbiskup je Stepinac naimes punom sviješću o rizicima odabrao dosljedno – mišlju, riječju i djelom – zastupati vjerska i općecivilizacijska vrijednosna načela, među kojima se posebno ističu ljubav, opće dobro, pravednost i potpuna jednakost svih ljudi. Tu je dosljednost nadbiskup i, kasnije, kardinal Stepinac zadržao je sve do svoje mučeničke smrti. O toj dosljednosti već na samim počecima njegove nadbiskupske službe svjedoči, između ostalog, i činjenica da je u proljeće 1936. g. prihvatio pokroviteljstvo nad Komitetom za pomoć izbjeglicama Židovima i drugim osobama, koje je progonio njemački nacionalsocijalistički režim. Isto je tako nadbiskup Stepinac u javnoj propovijedi (27. ožujak 1938.) jasno i nedvosmisleno osudio rasizam. Tom je prigodom, između ostaloga, rekao da se čovjek „na sudu Božjem neće opravdati pripadnošću ovoj ili onoj rasi, nego poštenim životom i dobrim djelima (…) Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom (…) ljubav prema vlastitome narodu ne stoji u nikakvoj opreci sa ljubavlju prema čitavom čovječanstvu, nego se međusobno popunjuju. Svi su naime narodi djeca Božja (…) Pravu dakle istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava Crkva, a ne kojekakvi rasizmi“.1
Izlažući se velikoj pogibelji nadbiskup je Stepinac u javnim propovijedima tijekom cijeloga rata osuđivao nepravdu, zločine i sve vrste nasilja. Između ostaloga je rekao: „Imao je Bog dakle velikih i mudrih razloga, kad je stvorio šarenilo naroda, i dao zapovijed iskrene ljubavi prema vlastitom narodu u srca i duše ljudi. No ta raznolikost nesmije biti izvorom međusobnog uništavanje (…) katolička Crkva uvijek [je]osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija“.2 Zatim: „Katolička Crkva ne može priznati, da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom“.3
Pri kraju rata i nakon njegova završetka u Jugoslaviji je uspostavljen totalitarni komunistički režim, koji je na klasnoj osnovi prekidao bilo kakvu – svjetonazorsku, ideološku, političku i upravljačku – povezanost s cjelokupnim dotadašnjim nekomunističkim civilizacijskim postignućima. U ime takvog pristupa provođeno je neograničeno revolucionarno nasilje i diktatura proletarijata, koji su iza sebe ostavljali masovne zločine nad ljudima, razorene institucije, opustošena znanja i kršenje osnovnih ljudska prava. Jugoslavenski je komunistički režim činio sve vrste nasilja i protiv Katoličke crkve, pokušavajući je pokoriti i odvojiti od Rimske Stolice.
Ni u tom posljednjem razdoblju svojega ovozemaljskog života (1945. – 1960.) nadbiskup i poslije kardinal Stepinac nije ni jednoga trenutka dovodio u pitanje dotadašnju dosljednost sklada između svojih načela i svojega djelovanja. Zbog toga ga je komunistički režim pritvarao, na montiranom procesu lažno osudio, utamničio, potom zlostavljao držanjem u kućnom pritvoru i na kraju je kardinal Stepinac umro od posljedica trovanja koje se sustavno događalo u komunističkom zatvoru. Zlostavljanje se nastavljalo čak i nad mrtvim tijelom kardinala Stepinca, otimanjem njegovih unutarnjih organa i zabranom ukopa u Krašiću. Jugoslavenski je komunistički režim je i nakon smrti kardinala Stepinca nastavio sa sustavnim širenjem krivotvorina o njegovu životu i djelovanju, pokušavajući umanjiti njegovo identitetsko značenje. Povodom toga je glasnogovornik Američkoga židovskoga vijeća izrekao kratko ali veoma vjerodostojno svjedočanstvo o kardinalu Stepincu: „Ovaj veliki čovjek Crkve bio je optužen, da je bio kolaborator nacista. Mi Židovi to poričemo. Mi znamo iz njegove prošlosti počevši od godine 1934., pa dalje, da je on bio istinski prijatelj Židovima (…) On je bio jedan od rijetkih ljudi u Europi, koji su se digli protiv nacističke tiranije, u doba kada je to bilo opasno“.4
Prema tome, djelovanje nadbiskupa i kardinala Stepinca u razdoblju od 1934. g. do njegove smrti događalo se u najtežem i najnesigurnijem razdoblju svjetske, europske i hrvatske povijesti. U tom razdoblju je – tijekom svjetskog i drugih ratova te u tzv. mirnodopskim uvjetima – stradao smrtno i na mnoge druge načine (logori, progonstva itd.) najveći broj ljudi u svijetu, Europi i Hrvatskoj. Isto su tako u tom razdoblju sve vrste totalitarizama bili daleko najmoćnije i najrasprostranjenije, socijalna i osobna ugroženost ljudi u svakom je pogledu bila najdrastičnija, a hladni rat je u Europi i svijetu bio na vrhuncu.
Sa socijalno-psihologijskoga motrišta bila je riječ – u svijetu, Europi i Hrvatskoj ‒ o razdoblju u kojem je bio niz tzv. graničnih situacija, u kojima se događalo koncentrirano zlo, čiji je vrtlog s velikom snagom poticao na činjenje zla ili barem na bijeg od činjenja dobra. Bilo koja vrsta iskazivanja neutralnosti ili najmanje solidarnosti s ugroženima, nedvosmisleno je značila i sam postati ugroženim.
U takvim je okolnostima polazni položaj mladoga nadbiskupa Alojzija Stepinca izlazio iz njegova najvišega mjesta u hijerarhiji Katoličke crkve na južnoslavenskom prostoru. Stoga su moćne lokalne i globalne strukture zla od njega učestalo tražile izravno sudjelovanje u činjenju zla: mišlju, riječju, djelom i propustom. Izazovi i odgovornost pred nadbiskupom i kardinalom bili su prvenstveno cjeloviti, tj. istodobno vjersko-crkveni, općecivilizacijski i nacionalni. No, kako je uobičajeno u graničnim situacijama pa tako i na primjeru nadbiskupa i kardinala Stepinca, odluke strukturalnoga položaja u neuobičajeno su velikoj mjeri ovisile o odluci samo jedne osobe. Pritom je posebno važno naglasiti da je osobna fizička sigurnost nadbiskupa i kardinala Stepinca bila krajnje ugrožena, što je zorno posvjedočila i njegova mučenička sudbina. Na temelju svih postupaka i niza jasno izrečenih iskaza nadbiskupa i kardinala Stepinca, potpuno je razvidno kako je on u svojem cjelokupnom djelovanju odabrao postupati s beskrajnom vjernošću temeljnim vjerskim i općecivilizacijskim načelima, vrijednostima i interesima. Kako bi ih očuvao, s istom vjerom se u svim prilikama svjesno izlagao pogibelji, potpuno zanemarujući zaštitu svoga osobnoga integriteta. To se jednako prepoznaje iz njegova biskupskoga gesla „U tebe se, Gospodine, uzdam“, kao i iz mnogih djela, te zapisanih i javno izrečenih očitovanja, kao primjerice u završnoj riječi na montiranom sudskom procesu kad je rekao: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti na samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam i svaki čas umrijeti“.5
Iznimnost postupanja i značenja kardinala Stepinca
Općenito gledajući, veoma su malobrojna postupanja ljudi u kojima se dosljedno odabire zastupanje općih vrijednosti i općega dobra, uz istodobno potpuno odustajanje od osobne sigurnosti te povlastica i ugoda koje se nude. A iznimna su rijetkost tako mnogobrojne i dugotrajne krajnje nepovoljne objektivne crkvene, globalne i nacionalne okolnosti u kojima se nalazio kardinal Stepinac, kao što je iznimna rijetkost i postupanja jedne osobe koja je ‒ u krajnje nepovoljnim okolnostima i uz najveće rizike ‒ tako dugotrajno i dosljedno zastupala opće vrijednosti i opće dobro, kao što je to činio kardinal Stepinac.
Na toj se činjenici temelje goleme i cjelovite zasluge kardinala Stepinca, koje se analitički mogu promatrati s vjersko-crkvene, civilizacijske i nacionalne razine. Isto tako, iz te činjenice izlazi i razumljivost identitetske prepoznatljivosti koju je kardinal Stepinac opravdano stekao u iznimno širokom krugu ljudi, kako za svojega života i djelovanja, tako i nakon smrti. Ta je identitetska prepoznatljivost za njegova života i nakon smrti ostala univerzalnom i cjelovitom, a analitički se može prepoznavati i mjeriti na trima navedenim razinama.
Na razini vjersko-crkvenoj (globalnoj i nacionalnoj) simbolička je i identitetska vrijednost kardinala Stepinca neupitna, a očituje se u mnogobrojnim pojedinačnim svjedočanstvima suvremenika, kako onih iz crkvene hijerarhije tako i „običnih“ vjernika, te u nizu masovnih okupljanja vjernika koja su povezana s kardinalom Stepincem. Primjerice, usprkos rizicima koje su nosile zabrane i represija komunističkoga režima, ipak se 1960. na sprovod kardinalu Stepincu zaputilo više od 150.000 vjernika iz Hrvatske. U Mariji Bistrici, 1998., kad je papa Ivan Pavao Drugi proglasio kardinala Stepinca blaženim, nazočilo je nepregledno mnoštvo vjernika.
Na razini cijeloga hrvatskoga društva, kardinal je Stepinac izuzetnošću svojega postupanja već za života postao simbol s kojim se poistovjećivala golema većina hrvatskoga stanovništva. Razlozi tomu nisu bili samo vjerski poticaji i podatak da su preko četiri petine stanovnika Hrvatske bili rimokatolici, nego je poistovjećivanje imalo sličnu masovnost u sociokulturnim i nacionalnim aspektima identiteta hrvatskoga društva, u prvom redu zbog navedene, iznimno velike, cjelovitosti i općeljudske dimenzije djelovanja kardinala Stepinca.
Posebnu znakovitost identitetskom značenju kardinala Stepinca daje činjenica što je on i nakon smrti postajao sve snažnijim identitetskim simbolom i u novih naraštaja, usprkos režimskim izravnim zabranama spominjanja Stepinčeva imena u pozitivnom kontekstu te sustavnoj promidžbi, koja je krivotvorinama uzaludno pokušala umanjivati ugled kardinala. Primjerice, svećenika don Antu Bakovića jugoslavenski je komunistički režim osudio na višegodišnju zatvorsku kaznu jer je na služenju vojnog roka, na pitanje nadređenih zapovjednika što misli o Stepincu, rekao da kardinal Stepinac nije zločinac nego svetac.
Na globalnoj, svjetskoj razini kardinal je Stepinac postajao na određeni način prepoznatljiv zbog jasnih i hrabrih osuda nasilja, rasizma i drugih nepravdi, te zbog pomoći koju je na području NDH pružao ugroženima, napose Židovima. Svjetska je javnost veću pozornost kardinalu Stepincu pridavala u vrijeme i nakon montiranoga sudskoga procesa, kad je i većina javnosti u svijetu kardinala prepoznala uglavnom kao žrtvu totalitarnoga komunističkoga režima.
Aktualnost identitetskog značenja kardinala Stepinca
U današnjem globalizirajućem svijetu događaju se i mnogobrojni negativni procesi koji stvaraju sve veću zabrinutost i znanstvenika teoretičara i istraživača te najšire javnosti. Nije samo riječ o izravnim fizički očitim opasnostima, kao što su razornost ratne tehnike, ekološki problemi, sve veća koncentracija moći i bogatstva te širenje siromaštva, nego je riječ i o sve većoj duhovnoj krizi koja se očituje u obezvrjeđivanju tradicionalnih svjetonazora i vrjednota, dokidanju etike, krizi identiteta, gubitku nade, povećavanju svih vrsta nasilja i asocijalnosti i dr.
Jednostavnije rečeno, sve se više dovodi u pitanje mogućnost nadzora nad ljudskom tehnološkom djelatnošću, kao i smisao cjelokupnoga smjera kretanja materijalnih i duhovnih vrijednosti čovječanstva. Bez suvislih se opravdanja naime nastoji rušiti sve što je tradicionalno, a uspostavlja se navodno novo, a zapravo kaotično „carstvo sloboda“ u kojem se ne razaznaju ciljevi i svrhovitost.
U takvim, globalno bešćutnim okolnostima nedvojbeno je postojanje sve veće potrebe za simbolima općega dobra, međuljudske uzajamnosti, ljubavi kao načela i dosljednosti koja čovjeku i čovječanstvu vraća temeljnu nadu. Takav identitet u globalnim razmjerima vjerodostojno i nadalje vjerodostojno označuje kardinal Stepinac.
Isto tako, sve brža globalna idejna strujanja i zastrašujuća tehnička postignuća pogoduju ‒ u aktualnim uvjetima ‒ nastanku, umnožavanju i munjevitom širenju nepregledno velikoga broja nove zlatne teladi, koja se svodi na hedonističke banalnosti kakvih nije bilo u dosadašnjoj povijesti. To znači da se i Crkva izravno suočava s globalnim izazovima, te da treba pronaći putove kojima će se zabludjelo čovječanstvo vratiti izvorima vjere u Boga i povjerenja u ljude. Jedan je od uvjerljivih svjedoka takvoga puta kardinal Stepinac.
Na razini hrvatskoga društva, koje baštini navedena teška povijesna iskustva i nema ni prosječnu institucijsku zaštićenost, veoma su prepoznatljive negativnosti koje se iz globalnog mora slijevaju u Republiku Hrvatsku. U dugom hrvatskom tranzicijskom interregnumu jednakom žestinom i sličnim metodama, kao i u vrijeme komunizma, razaraju se tradicionalne vrijednosti i nastoji se uspostaviti duhovna i materijalna pustoš. O tom procesu svjedoči i to što malobrojni nositelji institucijske moći u Hrvatskoj imaju sve manje vrijednosnih i interesnih dodira s golemom većinom u svakom pogledu osiromašenih građana. Znakovita je također i činjenica što se u nadziranom javnom prostoru, u formalno demokratskoj Republici Hrvatskoj, napadaju Crkva i kardinal Stepinac na gotovo isti način i s istim ciljevima kao i u vrijeme komunizma.
Zbog takvog stanja u Hrvatskoj je i najveća potreba za očuvanjem stožernoga identitetskoga mjesta kojeg već otprije ima kardinal Stepinac, jer se duhovna obnova u hrvatskoj institucijskoj strukturi može događati samo na vrijednostima koje on simbolizira. Načini i brzina kojom će se ona događati bitno su ovisni o samosvijesti i sustavnosti djelovanja Crkve i vjernika u Hrvatskoj. Na taj način, odnos prema značenju kardinala Stepinca u identitetu suvremenog hrvatskog društva ne treba promatrati samo kao opći interes hrvatskog društva, nego, istoodbno, i kao ključni kriterij za procjenjivanje današnje vrijednosne razine koju su pojedinačno i zajedno dostigli pojedinci i institucije u Hrvatskoj.
Literatura
- Navod iz propovijedi katoličkoj akademskoj mladeži u bazilici Srca Isusova u Zagrebu o odnosu intelektualaca prema svom narodu (prema: Stepinac, Alojzije, Propovijedi, govori, poruke (1934.‒1940.), (prir. J. Batelja i C. Tomić), Zagreb, 2000.).
- Navod iz propovijedi u prvostolnoj crkvi zagrebačkoj na svetkovinu Krista Kralja 25. listopada 1942. (prema: Stepinac, Alojzije, Propovijedi, govori, poruke (1941.‒1946.), (prir. J. Batelja i C. Tomić), Zagreb, 1996., str. 128‒129).
- Navod iz propovijedi na završetku pokorničke procesije u Zagrebu, 31. listopada 1943. (prema: Stepinac, n. dj., 1996., str. 179.)
- Navod prema: Nikolić, Vinko, Stepinac mu je ime: zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata, 2, München – Barcelona, 1978 – 80., str. 449‒450.
- Navod iz govora na sudu, 3. listopada 1946. (prema: Stepinac, A., n. dj., 1996., str. 282).