KARDINAL STEPINAC – GLAVNA META UDBAŠKOGA TERORA I STIGMATIZACIJE

Mučeništvo blaženog Alojzija Stepinca je posljedica njegove duhovne i vrijednosne neslomljivosti pod terorom jugokomunističkog režima. Taj ga je režim zlostavljao i utamničio, potom trovanjem usmrtio te krivotvorinama i svakovrsnim nasiljima nastojao neutralizirati Stepinčeva simbolička i identitetska značenja. U tom nasilju sudjelovao je cijeli komunistički institucijski sustav, a najtežu represivnu ulogu imala je zloglasna Udba.

Nadbiskup Stepinac je, 3. listopada 1946., na montiranom političkom suđenju rekao između ostalog i sljedeće: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu, i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo  hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.“ Potpuno ista povijesna situacija i vrijednosni kriterij na snazi su i od 1990. godine, što je praktički potvrđeno na referendumu koji je u Republici Hrvatskoj održan 19. svibnja 1991. godine.

Josip Jurčević
Objavljeno u knjizi „Tragovima sveca : zbornik u čast dr. sc. Jurja Batelje prigodom tridesete obljetnice rada postulatora kauze blaženoga Alojzija Stepinca“, Zagreb, 2022.

Slika preuzeta iz knjige Juraja Batelje „Blaženi Alojzije Stepinac“

Uvod

Spoznaje o životu i svekolikom djelovanju blaženog Alojzija Stepinca temelje se na nizu znanstvenih istraživanja, među kojima je, zbog svestranosti i podrobnosti, umnogomu najvrednije ono koje je proveo mons. dr. sc. Juraj Batelja, postulator postupka za proglašenje kardinala Stepinca blaženikom i svecem. On je za potrebe tog postupka istražio 135 crkvenih i svjetovnih arhiva, te prikupio povijesno gradivo na 40-ak tisuća stranica, a o blaženom Alojziju objavio je i nekoliko znanstvenih knjiga. Iz te velike obuhvatnosti knjiga mons. Batelje i drugih autora do potankosti su rekonstruirane činjenice iz osobnog života te crkvenog i općedruštvenog Stepinčeva djelovanja. Razvidno je da je značaj i utjecaj nadbiskupa i kardinala Stepinca za njegova ovozemaljskog života iznimno stvaran i simbolički – i crkveni i općedruštveni – te da su se nakon njegove mučeničke smrti neprekidno usložnjavala i povećavala njegova identitetska i simbolička značenja, a u skladu s tim i njegova zbiljska utjecajnost.1

Mučeništvo blaženog Alojzija Stepinca ponajprije je posljedica njegove duhovne i vrijednosne neslomljivosti pod terorom jugoslavenskog komunističkog režima. Taj ga je režim – zbog svojeg ekstremnog komunističkog antiteizma – najprije zlostavljao i utamničio te potom trovanjem usmrtio, a nakon toga je – sustavnim krivotvorinama i svakovrsnim nasiljima nad Crkvom i vjernicima – nastojao neutralizirati Stepinčeva simbolička i identitetska značenja.2 U tom nasilju sudjelovao je cjelokupni komunistički institucijski sustav, a najistaknutiju represivnu ulogu imala je zloglasna jugokomunistička sigurnosna služba – Udba (Uprava državne sigurnosti [bezbednosti]), 1967. preimenovana u Službu državne sigurnosti (SDS).

Udba i njezina povijesna uloga općenito te djelovanje Udbe protiv Crkve pripada među najslabije znanstveno istražene teme suvremene hrvatske povijesti. Stoga je svrha ovoga rada ponajprije pridonijeti spoznajama o djelovanju Udbe protiv blaženog Alojzija, a time u određenoj mjeri i spoznajama o njezinu djelovanju protiv Crkve i njezinu radu općenito te potaknuti odgovarajuća daljnja istraživanja o ovim temama.

Komunizam je najzločinačkija teorija i praksa

Za objektivno i cjelovito razumijevanje sveobuhvatne i sustavne zločinačke prakse svih komunističkih sustava vlasti u 20. stoljeću, uključujući i jugokomunistički režim, važno je najprije istaknuti da se ta praksa temeljila na sveobuhvatno i detaljno razrađenoj ideologiji (teoriji) marksističkog tzv. naučnog komunizma, koji je tvrdio da je uspostavljanje komunizma moguće isključivo primjenom neograničenog i dugotrajnog revolucionarnog nasilja.3 To je najotvorenije izrečeno u zaključnom dijelu Marx-Engelsova Manifesta Komunističke partije:

„Komunisti s prezirom odbijaju da kriju svoje poglede i namjere. Oni izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom.“4 Komunistička teorija uspostavu komunizma nije smatrala krajem ili ublažavanjem primjene neograničenog nasilja, nego isticala nužnost dugotrajne „diktature proletarijata“, koja je kratko i jasno određena kao „najžešći i najnemilosrdniji rat nove klase protiv moćnijeg neprijatelja, protiv buržoazije, čiji je otpor udesetorostručen njenim obaranjem“, te „pobjeda nad buržoazijom nije moguća bez dugog, upornog, ogorčenog rata na život i smrt“.5

Ideologija (teorija) marksističkog komunizma od svojih začetaka (Karl Marx i Friedrich Engels) religiju smatra najnegativnijom civilizacijskom pojavom, označavajući je kao „opijum za narod“6 te je prema religiji zauzela najekstremnije antiteističko stajalište, tvrdeći da „država može i mora ići do ukidanja religije, do uništenja religije … do giljotine.“7. Na takvoj najekstremnijoj i najnemilosrdnijoj teoretskoj antiteističkoj podlozi, komunistički su režimi u 20. stoljeću provodili ostrašćenu zločinačku praksu uništavanja Crkve kao institucijskog nositelja religije te svega s njome povezanog.

Valja istaknuti i to da marksistička komunistička teorija sadržava i teritorijalnu sveobuhvatnost, tj. zagovara nužnost uspostave komunizma u cijelom svijetu. Prema tome, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) od svojeg je osnivanja (1919.) bila tek podružnica („sekcija“) moćne međunarodne komunističke organizacije – Kominterne8, kojom je u potpunosti upravljao ruski komunistički režim (Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika – SSSR). Na taj je način KPJ bila potpuno ovisna o Kominterni; ideološki, politički, financijski i kadrovski.9

Primjerice, čelne osobe KPJ („generalni sekretar“) nisu birali članovi KPJ, nego ih je direktivom postavljala Kominterna, pa je tako postavljen i Josip Broz Tito. Na takvim zločinačkim komunističkim teoretskim temeljima i uzorima zločinačke boljševičke međuratne prakse u SSSR-u, KPJ je tijekom Drugoga svjetskog rata ustrojavala sustav vlasti koji se pripremao za revolucionarni obračun s Crkvom te sa svime i svima koje je smatrao nepoćudnima po bilo kojoj osnovi.10 Prikupljane su velike količine podataka o nekomunističkim institucijama i mnogobrojnim nepoćudnim osobama, kojima su najčešće bez ikakve stvarne osnove pripisivane stigmatizirajuće oznake „narodni neprijatelj“ i/ili „ratni zločinac“. Sačinjavana je Kartoteka u kojoj se nalazio popis „svega stanovništva … uz naznaku generalija za svakoga pojedinca eda bi sada i po oslobodjenju mogli imati tačan uvid o radu, ponašanju i odnosu prema N.O.P. svakog pojedinca.“11

Na kraju rata, „svi organi vlasti – zakonodavni i izvršni, vojska i milicija, sigurnost i sudstvo – bili su bez izuzetka čvrsto u rukama KPJ“12, koja je „ostvarivala svoju volju posredstvom državnog aparata, zakonodavstva i masovnih političkih organizama, čiji su programi izražavali partijski program“.13 Osnovno načelo totalitarnog režima bilo je kratko i jasno: „Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas.“14 Iz mnogobrojnih povjerljivih dokumenata jugokomunističkog režima nedvojbeno je da je represija bila planirana i sveobuhvatna te u svakom pogledu centralizirano organizirana i rukovođena od vrha Partije na čelu s Titom.

U represiju su na različite načine bile uključene sve institucije komunističke vlasti, a ključnu provedbenu ulogu imale su sigurnosne službe. To je u srpnju 1945. potpuno jasno izrečeno i na Prvom savjetovanju načelnika i rukovodstva Odeljenja zaštite naroda (OZNA-e [ili Ozne]) za Hrvatsku. Nazočan je bio i izaslanik Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (CK KPH) Duško Brkić, koji je okupljenim oznašima rekao: „Sve ono što vam bude stizalo od Odjeljenja OZN-e za Hrvatsku, nisu samo odluke druga Steve (konspirativno ime Ivana Krajačića, načelnika Ozne za Hrvatsku, op. a.), nego je to odluka partije, CK KPH, CK KPJ. I vi treba da vodite računa … o striktnom izvršavanju svih zadataka … zato što je to direktiva naše partije, našeg Centralnog Komiteta.“15

Dokumenti preuzeti iz knjige Josip Jurčevića „Komunistički teror i mučeništvo Crkve – djelovanje Udbe protiv Crkve 1945.-1991.“

Teror i montirano suđenje

U skladu sa spomenutom komunističkom doktrinom i dotadašnjom komunističkom praksom, režimska represija u komunističkoj Hrvatskoj (i Jugoslaviji) cijelo je vrijeme (1945. – 1990.) najsustavnije i najviše korištena protiv Crkve. Osim toga, režim je Crkvu neprekidno smatrao najvećim unutarnjim i vanjskim neprijateljem.16

Glavnu represivnu ulogu protiv Crkve imala je jugokomunistička civilna sigurnosna služba Udba (UDBA – Uprava državne sigurnosti [bezbednosti]) nastala 1946. grananjem Ozne na civilne i vojne službe. Naziv Udba najčešće je korišten u dosadašnjem javnom govoru i nakon njezina preimenovanja (1967.) u Službu državne bezbednosti (SDB), tj. Službu državne sigurnosti (SDS), što je bio njezin službeni naziv na području Hrvatske. O značenju i moći Udbe svjedoči i činjenica da je uveden i poseban praznik – Dan Udbe – koji je svake godine svečano i na najvišoj razini obilježavan diljem Jugoslavije. Jugokomunističkom režimu i Ozni stajališta Crkve o komunizmu bila su dobro poznata, osobito stajališta Alojzija Stepinca, koji ih je jasno izricao javno, prije i tijekom rata. Primjerice, u okružnici sredinom rujna 1936. između ostalog je napisao: „…Španjolski primjer je pokazao čitavom svijetu, što je komunizam i kakva je njegova razorna barbarska sila … Ovaj su građanski rat u Španjolskoj već godinama spremali pokreti, koji su na svojim zastavama napisali bezboštvo; koji su si postavili za cilj uništenje Katoličke crkve, osnova kršćanstva, svih moralnih i vjerskih vrednota…“17

Nadalje, Stepinac je u završnom ratnom razdoblju imao detaljne spoznaje o žestini dotad počinjenih jugokomunističkih zločina nad Crkvom i klerom, te daljnjim neizbježnim pogubnostima, ali se nimalo nije uplašio o tome javno očitovati. Sredinom ožujka 1945., u propovijedi zagrebačkoj sveučilišnoj mladeži, između ostalog rekao je da ga „malo dira grožnja kojom se i zagrebački nadbiskup uvrštava među ‘ratne zločince’. I ako si možda dotični utvaraju da strahujemo pred njima, neka znadu, da vedra čela i mirne savjesti stojimo na svome mjestu … Isto tako ne bojimo se reći, da će Hrvatski narod a limine odbiti svaki režim, bio on na krajnjoj ljevici ili desnici, koji ne bi računao i do krajnosti poštivao njegovu više nego tisućgodišnju katoličku tradiciju“.18

Jugokomunistički režim i Ozna znali su da Stepinac ima iznimno velik moralni autoritet i utjecaj unutar Crkve i u puku, pa su nakon zauzimanja Zagreba taktizirali u svojem postupanju prema njemu te je o tome odluke donosio Tito i partijski i državni vrh. Tako je Ivan Krajačić Stevo 13. svibnja 1945. poslao brzojav (depešu) Vrhovnom štabu (tj. Titu i Rankoviću): „Jedan od naših opunomoćenika (Ozne, op. a.) bio je na razgovoru 12. ov. mj. kod Stepinca … Očekuju posjet naših.“19 Dva dana nakon toga (15. svibnja) Stevo je Vrhovnom štabu poslao važnu depešu iz koje je razvidno da je partijski vrh bio uključen u pomno planirane odluke o postupanju sa Stepincem: „U sporazumu s drugom Vladom (Bakarićem, op. a.) da Stepinca ne hapsimo medju prvima, nego iza jednog broja raznih zlikovaca. Mi držimo da bi se to moglo sada učiniti. Molimo vas, javite vaše mišljenje o hapšenju i postupku sa Stepincem.“20

Stevo je 17. svibnja 1945. izvijestio Vrhovni štab o uhićenju nadbiskupa Stepinca i zatražio upute za daljnje postupanje: „Nad Stepincem koji je danas bezbučno uhapšen vodimo privremeno istragu. Molim vas javite za daljnji postupak s njim.“21 Istoga dana Ozni za Hrvatsku iz Vrhovnog je štaba stigla depeša: „Stepinca treba držati u zatvoru, saslušavati i brzo prikupiti sav materijal o njegovoj neprijateljskoj dužnosti.“22

Postupak Ozne i režima prema uhićenom nadbiskupu podrazumijevao je i psihološku torturu sijanjem neizvjesnosti i straha, kako prema nadbiskupu tako i prema Crkvi. Nitko u Crkvi nije znao gdje je Stepinac. Potkraj svibnja 1945. Stjepan Biber, djelatnik II. otsjeka OZN-e i glavni istražitelj nad nadbiskupom Stepincem, napisao je Elaborat o Alojziju Stepincu23, iz kojeg se vidi da pritisci i neizvjesnost [Stepinčeva] položaja Nadbiskupa nisu nimalo psihološki i duhovno poljuljali. Time su Oznini istražitelji očito ostali iznenađeni jer Biber u Elaboratu navodi kako im je Stepinac više puta „izjavio da mu je zatvor dobro došao za njegov odmor“, a „prilikom preslušavanja bio je vrlo oprezan. Kod svake izjave mnogo je pazio na formulaciju kako je unešena u zapisnik“.24 Čak je navedeno da je njegovo ponašanje „bilo vrlo drsko“, jer „svojim držanjem htio nas je upozoriti da je nepobijeđen, šta više da je njegovo hapšenje učinjeno nepromišljeno – da smo se zaletili. Tako je izjavio kad mu je saopšteno da se pušta na slobodu“.25

U Elaboratu je zaključeno kako je „povoljan rezultat istrage izostao“ jer se „nije raspolagalo sa materijalom koji bi se odnosio na njegovu prikrivenu saradnju sa ustašama“.26 Dok je Stepinac bio u zatvoru, Tito se sastao s nekoliko članova episkopata (2. lipnja) pokušavajući ih namamiti u proces odvajanja od Svete Stolice. Kad to nije uspjelo, nadbiskup je pušten iz zatvora te s istim nakanama žurno odveden na sastanak s Titom (4. lipnja), ali je propao i taj Titov pokušaj, iako je hinio dobre namjere prema Crkvi i hrvatskom narodu.27

U ljetnim mjesecima 1945. pojačavao se svakovrsni režimski teror protiv Crkve i nadbiskupa, prema jugokomunističkom stigmatizirajućem stajalištu: „Stup reakcije, njen organizator i nosioc je katolička crkva i njen kler, skoro stopostotno na čelu s nadbiskupom Stepincem.“28

Biskupi, svećenici, redovnici i redovnice izloženi su režimskim zastrašivanjima, zlostavljanjima, zatvaranjima u logore i zatvore te ubojstvima.29 Na sve je načine Crkvi onemogućavano pastoralno i karitativno djelovanje. Crkvena je imovina otimana, najviše na temelju novodonesenih revolucionarnih zakona30, u kojima se isticala zakonska odredba: „Zemlja koja se oduzima u celini … preći će u ruke države sa svim zgradama i postrojenjima na njoj i sa celokupnim živim i mrtvim poljoprivrednim inventarom, bez ikakve odštete vlasnicima.“31 Istodobno je režim u javnom prostoru, od medija do svih vrsta skupova, stvarao najekstremnije ozračje u kojem se blatilo i prijetilo Crkvi, a osobito nadbiskupu Stepincu.32

Tom režimskom teroru on se suprotstavljao mnogobrojnim argumentiranim prosvjednim pismima Titu i drugim čelnim osobama i tijelima komunističke vlasti.33 No, dopisi nisu imali nikakvih pozitivnih učinaka, nego je pojačavan sveopći teror režima, pa je Stepinac u drugoj polovici rujna 1945. sazvao Biskupsku konferenciju. Tad je javnosti upućeno glasovito Pastirsko pismo, u kojem su navedeni te s moralnog i vjerskog motrišta osuđeni brojni zločini koje je protiv Crkve i vjernika počinio komunistički režim.34

Pastirsko pismo iznenadilo je režim, a odjeknulo je i diljem zemlje (u Jugoslaviji) i svijetu, pa je režimu postalo jasno da više ne može manipulirati javnom šutnjom Crkve. Isto tako, režim je shvatio da je nadbiskup Stepinac ključna i neslomljiva prepreka u svim pokušajima pokoravanja, razaranja i uništavanja Crkve. Iz budućih događanja razvidno je da je vrh vlasti donio odluku o fizičkoj neutralizaciji Stepinca. To se moglo postići na tri osnovna načina: ili uklanjanjem iz Jugoslavije ili zatvaranjem ili ubojstvom. Događanja potvrđuju da su pripremana sva tri načina, a o okolnostima je ovisilo što je i kada poduzimano.

Ugrožavanjem sigurnosti i života nadbiskupa Stepinca nakon Pastirskog pisma postizao se i određeni stupanj njegove izolacije u Nadbiskupskom dvoru. To se činilo nasilnim djelovanjima iza kojih su stajali Agitprop, Ozna i Udba. Ta su djelovanja bila različita, od ekstremnih verbalnih prijetnji („Dolje Krist!“, „Dolje bandit Stepinac!“, „Dolje Crkva!“, „Dolje pastirsko pismo!“, „Smrt reakciji!“, „Smrt bandi!“, „Smrt potpisnicima pastirskog pisma!“35), preko fizičkih napada, sve do pokušaja ubojstva 4. studenoga 1945. u Zaprešiću.36

Iznimno težak Stepinčev položaj u svojim je izvješćima opisivao i tajnik papina izaslanika don Giuseppe Masucci: „Nadbiskup Stepinac više od svih živi strašne dane zbog neprestanih progona moralnih i materijalnih koje mu nanosi vlada. On ne može izaći iz Nadbiskupskog dvora koji je dan i noć pod paskom Ozne.“37; te: „Ne može se reći koliko ga mrze, koliko mu žele zlo i kako bi bili sretni kad bi ga mogli likvidirati. Osobno su mi svoje mišljenje izrekli najutjecajniji ljudi sadašnje politike u Jugoslaviji i tražili da se na svaki način udalji nadbiskup Stepinac sa svoga položaja: govorili su mi da bi se sve smirilo kad bi on bio odstranjen.“38

Stepinčeva postojanost i neustrašivost te duboko razumijevanje komunizma očitovali su se i u pismu koje je 24. studenog 1945. poslao Titu. Između ostalog navodi: „…Sve se svodi na pitanje, da li se Komunistička partija odrekla svoga programatskog stava prema religiji uopće, dosljedno prema kat. Crkvi, ili ga je samo suspendirala na povoljnija vremena, da ga u etapama potpuno provede? U tome leži suština današnjega spora između Crkve i Države … To je osnovno, a sve ostalo je samo posljedica.“39

S obzirom na čitav niz događanja postajalo je sve razvidnije da će režim nadbiskupa Stepinca uhititi i osuditi. Samo su se čekale pogodne okolnosti u kojima će to za Jugoslaviju imati što manje štetnih međunarodnih učinaka. Konačnu odluku donio je Tito u prvoj polovici kolovoza 1946. na sastanku na Bledu, kada je „nakon očitovanja svih … odlučno rekao: ‘Gonite ga!’“40 Nakon tipičnog, politički režiranog i kratkog suđenja u navijačkom ozračju probrane fanatizirane publike41

11. listopada 1946. nadbiskupu Stepincu izrečena je presuda kojom je osuđen na „kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 /šesnaest/ godina, gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 5/pet/ godina“.42 Posebnu ulogu u tadašnjoj i budućoj međunarodnoj prepoznatljivosti terora kojem je nadbiskup Stepinac bio izložen imao je monsinjor Joseph Patrick Hurley, biskup Floride (SAD), koji je potkraj siječnja 1946. stigao u Jugoslaviju kao „novi nuncije pape pri vladi FNRJ“.43 Hurley je bio pod velikim nadzorom Udbe jer je iznimno poštivao Stepinca te se u SAD-u i drugdje neprekidno i uporno zauzimao za progonjenog nadbiskupa. Udba je između ostalog zabilježila da je nuncij „prisustvovao svim ročištima, pri čemu je svaki put ustajanjem pozdravio Stepinca u trenutku kada je ovaj uvodjen u sudsku salu i ne bi sedao dok sam Stepinac ne bi zauzeo svoje mesto“44, te kako se „kao sigurno … može smatrati da je on (nuncij Hurley, op. a.) izazvao odluku pape da se ekskomuniciraju svi učesnici u procesu protiv Stepinca, kao i svi oni koji su na bilo koji način doprineli optužbama protiv njega“.45

Dokumenti preuzeti iz knjige J. Jurčevića „Komunistički teror…“
Slike preuzete iz knjige J. Batelje „Blaženi Alojzije Stepinac”

Mučenje i usmrćivanje trovanjem

Stepinac je zatvorsku kaznu izdržavao u Lepoglavi. Neprekidno se nalazio pod Udbinim nadzorom, kojoj je i u zatvorskim uvjetima glavni cilj bio što potpunije i trajnije neutralizirati crkveni i društveni Nadbiskupov utjecaj. Zbog toga se Stepinca i dalje nastojalo duhovno i tjelesno slomiti, pa je tako izlagan različitim psihotorturama, provokacijama i poniženjima te sustavnom trovanju. U zatvoru su pripremane i situacije za njegovo ubojstvo.46

Međutim, režim je zbog montiranog sudskog procesa i Stepinčeva utamničenja imao niz međunarodnih problema, osobito nakon sukoba s Informbiroom (1948.) pa je Tito „shvaćajući nužnost boljih odnosa sa Zapadom … ipak 1951. ponudio Svetoj Stolici spremnost za puštanje nadbiskupa Stepinca iz zatvora pod uvjetom da ode iz Jugoslavije u Vatikan ili drugdje“.47 No, Sveta Stolica ponudu nije prihvatila, odnosno, odluka je prepuštena Stepincu, koji ni tada ni poslije nije želio ni nakratko otići iz Jugoslavije, znajući da mu režim neće dopustiti povratak. U takvim je okolnostima Tito, zbog svojih interesa i projekcija, odlučio da se 5. prosinca 1951. Stepinca iz lepoglavskog zatvora premjesti u kućni pritvor u župnoj kući u Krašiću. Tu je odluku javno objasnio nekoliko mjeseci poslije: „Mi smo Stepinca pustili zbog toga, da Vatikanu izbijemo propagandističko oružje iz ruku, oružje da je Stepinac ‘mučenik’.“48 Stepinac je i u internaciji u Krašiću došao pod najstroži nadzor UDBA-e, koja je oko njega splela razgranatu mrežu svojih suradnika (doušnika). Toj je tajnoj službi – kako u vezi s nadziranjem nadbiskupa Stepinca tako i cijelom Crkvom – daleko najvažnija bila suradnička mreža koju su činili svećenici i časne sestre koji su se nalazili u vertikalnoj i horizontalnoj crkvenoj strukturi.

Prema Udbinim dokumentima korištenima u knjizi dr. J. Batelje, i drugim dokumentima, suradnici Udbe koji su nadzirali Stepinca bili su (između ostalih): svećenik Mijo Pišonić, nadbiskupski tajnik; Kristina Mikac, činovnica u Nadbiskupskom duhovnom stolu (NDS); „kanonici dr. Dragutin Hren, dr. Nikola Kolarek, dr. Josip Marić i dr. Josip Mokrović“; „dekani Franjo Ljubetić, župnik u Plešivici, Jakov Novosel, župnik u Đurđevcu i Florijan Papić, župnik u Mariji Bistrici“.49 Nadalje, dr. Batelja navodi i dijelove izvješća Borisa Ileja, djelatnika Udbe zaduženog „za nadzor zatočenog Kardinala u Krašiću: ‘… Stepinca se u priličnoj mjeri kontroliše i preko agenture. Napomenuti je da republički referent ima nekoliko saradnika u visokom kleru na Kaptolu, koji i po službenoj liniji mogu da dođu u kontakt sa Stepincem u Krašiću. Jednu od najboljih naših mogućnosti predstavlja tajnik zagrebačkog ordinarijata Pišonić. On je po službenoj liniji najčešće u kontaktu sa Stepincem’“.50 Sve veće duhovne i tjelesne patnje kardinala Stepinca u Krašiću imale su dva osnovna uzroka. Jedan je bio posljedica neprekidnog Udbina nadzora te njezinih zlostavljačkih akcija i kombinacija usmjerenih prema Stepincu. Drugi uzrok bile su sve veće zdravstvene patnje kardinala Stepinca, a one su posljedica provođenja sustavnih udbaških trovanja u lepoglavskom zatvoru. Stepinac je umro 10. veljače 1960. u Krašiću na izdržavanju zatvorske kazne, a tek je sredinom 1990-ih egzaktnim medicinskim i kemijskim analizama dokazano da su otrovi uzrok njegovih teških bolesti i prerane smrti.

Analize je proveo Institut za sudsku medicinu i osiguranja rimskog Sveučilišta La Sapienza te je utvrđeno da je „koncentracija olova u kostima“ iznosila „23 puta više u odnosu na normalne vrijednosti“, kroma 22 puta više, antimona 19 puta više, kadmija 13 puta više te arsena 4 puta više od normalnih vrijednosti.51 Takva iznimno visoka koncentracija teških metala progresivno je oštećivala kardinalove „vitalne organe, posebno srce i bubrege“, pa Stepinčeva „smrt nije bila nagla« nego »bolna, polagana i mučna“.52

Zvjersko iživljavanje komunističkog režima nije prestalo ni nad mrtvim tijelom kardinala Stepinca; naime, pri obdukciji, koju je u potpunosti nadzirala Udba, nije se „radilo ni o konzervaciji ni o balzamiranju, nego o uništenju mrtvoga tijela kardinala Stepinca“53 s pomoću destruktivnih otopina i sredstava. Posebno je bio dramatičan pokušaj spašavanja Stepinčeva srca, koje je na koncu Udba zaplijenila i spalila u Domu zdravlja RSUP-a u Šarengradskoj ulici u Zagrebu.54 Režim je imao dva osnovna motiva za potpuno uništavanje Stepinčeva mrtvog tijela. Jedan je bio u namjeri da se onemogući otkrivanje sustavnog trovanja nadbiskupa u lepoglavskom zatvoru, a drugi uništavanje Stepinčevih posmrtnih ostataka kao najdragocjenije vjerske relikvije.

Slike preuzete iz knjige J. Batelje „Blaženi Alojzije Stepinac“

Beatifikacija nasuprot stigmatizaciji i nasilju

Nakon mučeničke Kardinalove smrti Udba i cijeli jugokomunistički režim neprekidno su poduzimali cijeli niz složenih mjera, akcija, operacija i kombinacija kojima je osnovna svrha bila neutralizirati objektivna identitetska i simbolička značenja kardinala Stepinca. S jedne su strane u cjelokupnom javnom prostoru (znanost, školstvo, kultura, mediji) sustavno oblikovani i šireni najrazličitiji i radikalni stigmatizirajući narativi i produkcija o životu i djelovanju kardinala Stepinca. S druge strane, korištenjem svih režimskih sredstava, onemogućavana su pojavljivanja bilo kakvih informacija ili djelovanja kojima bi se narušavala jednoumna stigmatizirajuća percepcija koju je o kardinalu proizvodio jugokomunistički režim.

Represivna tijela, osobito Udba, imala su najvažniju ulogu u nadziranju i sankcioniranju osoba koje su iskazivale neslaganja s režimskim krivotvorinama o Stepincu. To je u mnogobrojnim slučajevima bio jedini ili glavni razlog zašto je Udba pokretala nadzor, obrade i različite vrste zlostavljanja i progona, uključujući i kaznene sudske osude na zatvorske kazne. Pismohrana Udbe (SDS-a) prepuna je dokumenata koji o tome svjedoče, a razumljivo je da su glavni represivni udar trpjeli Crkva i svećenstvo. Međutim, Crkva je i u takvim okolnostima pronalazila način kako slijediti vrijednosni put kardinala Stepinca. Udbu i režim najviše su zabrinjavale namjere pojedinih hrvatskih biskupa i svećenika da se pripremi i pokrene proces beatifikacije kardinala Stepinca. Sveobuhvatni nadzor Udbe nad Crkvom uspio je već neposredno nakon njegove smrti doznati niz detalja o namjerama i predradnjama u Crkvi koje su vodile prema njegovoj beatifikaciji. O tome veoma zanimljivo i sadržajno govori zbirno Udbino izvješće „Pokretanje akcije za beatifikaciju Stepinca“ (datum 7. srpnja 1960.).55

Izvješće počinje podatkom kako su „nakon smrti Stepinca i njegove sahrane u zagrebačkoj katedrali, pojedini crkveni funkcioneri i klerikalci otpočeli … sa širenjem kulta Stepinca u cilju da ga se proglasi blaženikom ili svecem, a s time u vezi i mučenikom katoličke crkve“ te da „poticaj za to dao je sam papa Ivan XXIII u svojim govorima“.56 Navedeno je kako je papa u svojem govoru, prigodom svečanog posmrtnog obreda za Stepinca, u vatikanskoj bazilici u Rimu rekao: „Ali želimo pobožno vjerovati i nadati se da će on sada u milosti i svjetlosti gospodinovoj razastrti svoju zaštitu nad čitavim Svetim kolegijem, kojem će ostati na ponos i diku, te nad čitavom sv. crkvom i nad čitavom Jugoslavijom.“57

Posebno je zanimljivo to što se u tom izvješću navode detalji iz govora pape i kardinala, održanih 28. ožujka 1960. „na tajnoj kardinalskoj konzistoriji“, što znači da je Udbina suradnička mreža već tada bila duboko razgranata i u Vatikanu, a to proizlazi i iz mnogobrojnih drugih dokumenata Udbe. U izvješću piše da je papa „na tajnoj kardinalskoj konzistoriji“ rekao: „Tužnim srcem smo održali sastanak, da bismo komemorirali sv. uspomenu kardinala Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog, kojeg mi želimo smatrati nebeskim zaštitnikom njegove rodne zemlje, u kojoj su i on lično i sv. Crkva pretrpjeli velike patnje.“58 Navodi se da su „na sličan način“ govorili i pojedini kardinali „kao npr. Montini, Urbano, Clemente i dr.“.59

U nastavku Udbina izvješća naveden je niz događaja iz Zagrebačke nadbiskupije, iz kojih je Udba točno iščitavala da se odnose na pokretanje akcije za Stepinčevu beatifikaciju. Udba je tajnom kontrolom pisama doznala da je nadbiskup Šeper u pismu kiparu Ivanu Meštroviću izrazio „misao o Stepinčevoj svetosti“ te da je „Stepinčev grob postao mjesto spontanog hodočašća pobožnih vjernika“.60 Nadzorom katedrale Udba je utvrdila da na Stepinčevu grobu vjernici mole „u svako doba dana i do kasno na večer“, a „prilikom većih crkvenih blagdana na Stepinčevom grobu moli se i do 300 vjerskih sljedbenika odjednom“.61

Stepinčev grob posjećivali su i stranci, pa je „prebendar Juranić dao … izraditi tablu sa natpisima na pet evropskih jezika“.62 Tajnom kontrolom pisama Udba je doznala da „pojedini svećenici i klerikalci, a i sâm nadbiskup Šeper šalju u inostranstvo slike Stepinca na odru. U nekim od tih pisama govori se o Stepincu kao svecu … Kampanja koja se vodi u zemlji i inostranstvu za beatifikaciju Stepinca ima političku pozadinu sa ciljem klevetanja naše zemlje i rehabilitacije Stepinca“.63 Intenzitet nadzora Udbe (SDS-a) nad Crkvom pojačan je godine 1981. pokretanjem savezne operativne akcije kodnog naziva „Partner“, jer je Služba zaključila da sigurnosni problemi „nameću potrebu istovremenog angažiranja više linija rada SDB, koje zajedničkim akcijama treba da obezbede sveobuhvatno praćenje i uspešno onemogućavanje neprijatelja iz redova verskih zajednica“.64 Usprkos tome, svećenik Josip Devčić, župnik u Stražemanu, uspio je u rujnu 1981. organizirati veličanstvenu posvetu obnovljene crkve, u kojoj se iznad oltara nalazio novi mozaik na kojem je prikazan i lik kardinala Stepinca u naravnoj veličini.

Posvetu je predvodio kardinal Šeper, uz nazočnost nekoliko tisuća vjernika. Iznenađeni komunistički režim i mediji to su protumačili kao jednu od najvećih crkvenih „provokacija“ uopće u drugoj Jugoslaviji te su potom poduzeli niz represivnih mjera i političkih i medijskih napada.65 Četvrt stoljeća poslije jedan od najistaknutijih djelatnika SDS-a „po liniji klera“ protumačio je kako je Crkva događajem u Stražemanu navodno „isprobala prvi ozbiljniji, javni test u vezi rehabilitacije kardinala Stepinca“.66

Udba (SDS) je s posebnom pozornošću nadzirala i crkveno obilježavanje 25. obljetnice Kardinalove smrti. O tome svjedoči strogo povjerljiva SDS-ova analitička „Specijalna informacija“ (8 stranica) i 13 stranica transkripta propovijedi kardinala Kuharića.67 „Specijalna informacija“ datirana je s 12. veljače 1985., tj. dva dana nakon obljetnice, što znači da je nastala neuobičajeno brzo. Na početku informacije navedeno je kako „već duže vrijeme hijerarhijski vrh Rimokatoličke crkve u svojim aktivnostima posebno mjesto daje ‘slučaju’ Alojzija Stepinca“, a „povremenim zahtjevima za njegovom rehabilitacijom dio reakcionarnog svećenstva nastoji dokazati njegovu nevinost … te ga proglasiti za uzor svećenicima i vjernicima“.68

U većem dijelu toga dokumenta ukratko se navodi i analizira niz izvadaka iz propovijedi kardinala Kuharića i svećenika iz različitih hrvatskih područja. Znakovit je i SDS-ov podatak da je na misama za kardinala Stepinca u crkvama Zagrebačke nadbiskupije „prisustvovalo oko 25.000 osoba, od čega oko 15.500 odraslih i oko 9.500 mladih“.69

Dokumenti preuzeti iz knjige J. Jurčevića „Komunistički teror…“

Bijeg od suočavanja s komunističkom prošlosti

SDS je imao ključnu ulogu u pripremanju i moderiranju cjelokupnog hrvatskog tranzicijskog procesa, u kojem je osiguravan prijenos moći stare totalitarne komunističke strukture u nove demokratske okolnosti i formalno nove institucije. Zajedno sa starom strukturom u nove su okolnosti preneseni i stari upravljački model i komunistička vrijednosno-identitetska paradigma, koji u hrvatskim pluralnim građanskim okolnostima samo povećavaju krize i probleme naslijeđene iz jugokomunističkog razdoblja.70 Stoga se u mnogim sve češćim prigodama, u RH u 21. stoljeću, događaju kontradiktornosti i paradoksalnosti na temelju kojih se čini da Hrvatska još nije izašla iz jugoslavenskog komunizma. To se posve zorno očituje na nekoliko primjera odnosa državnih institucija Republike Hrvatske prema mučeništvu kardinala Stepinca te u odnosu prema njegovim identitetskim i simboličkim značenjima.

Ured za zaštitu ustavnog poretka (UZUP) RH dostavio je u listopadu 1993. Nadbiskupskom duhovnom stolu (NDS-u) Službenu bilješku o zapljeni i uništenju srca kardinala Stepinca potrebnu za postupak njegove beatifikacije i kanonizacije. Paradoksalno je bilo to što je na čelu Ureda tada bio Josip Manolić, inače među rukovodećim osobama u vrijeme Stepinčeva lepoglavskog uzništva i trovanja te potom i tijekom uništavanja njegova mrtvoga tijela. Osim toga, Manolićev zamjenik u Uredu bio je Zdravko Mustač (bivši čelnik SDS-a), a Službenu bilješku potpisao je Joško Draganja, tadašnji djelatnik Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) RH, do 1990. operativac splitskog Centra SDS-a.71

Stoga je logično da su Službena bilješka, a poslije i Manolićeve knjige72 oblikovane na udbaški način kako bi se unosilo „pravu pomutnju“ u spoznaje „oko zapljene i uništenja srca kardinala Stepinca“73, a dr. Batelja – u svojoj knjizi i medijskim očitovanjima – dokumentirano razobličio niz činjeničnih i interpretativnih netočnosti navedenih u Službenoj bilješci i Manolićevim memoarima.74 Ciljevi Manolićeva unošenja pomutnje bili su višestruki, među kojima vjerojatno najvažniji opravdavati „sebe i Udbu“, te još jedanput oblatiti blaženog Stepinca i Crkvu.75

U razgovoru s četvoricom bivših čuvara lepoglavskog zatvora, postulator dr. Batelja je 1994. doznao da je nekoliko kutija s liječničkim kartonom i Kardinalovim pismima dovezeno iz lepoglavskog zatvora u arhiv Ministarstva pravosuđa pa je zatražio da mu se dopusti uvid u tu građu. Ali šef ministrova kabineta Antun Palarić rekao je da mu nije poznata sudbina tih dokumenata, a ministar Ivica Crnić izjavio da su svi zatvorski čuvari umrli, što je postulatora začudilo jer je on „pred tri mjeseca razgovarao s četvoricom od njih, i bili su u dobrom zdravlju“.76 Isto tako, nije se dogodilo ni osnivanje komisije (predstavnici Crkve i države), koju je preporučio Franjo Tuđman i koja je trebala pronaći Stepinčevu dokumentaciju iz zatvora u Lepoglavi.77

Iz svega navedenog u ovome radu može se zaključiti da je blaženi Alojzije Stepinac bio glavna meta udbaškog terora i stigmatizacije tijekom cijelog razdoblja postojanja komunističke Jugoslavije (1945. – 1990.), te da je svrha toga terora i stigmatizacije, za njegova života, bila što više neutralizirati stvaran, simbolički i identitetski, crkveni i općedruštveni utjecaj nadbiskupa i kardinala Stepinca. A nakon njegove smrti svrha toga terora i stigmatizacije bila je neutralizirati spoznaje o njegovu mučeništvu te njegov crkveni i općedruštveni simbolički i identitetski značaj. S druge strane, iz udbaškog terora i stigmatizacije primjenjivanih protiv Alojzija Stepinca može se temeljito razumijevati zločinačka bit ideologije i prakse jugoslavenskog komunističkog režima te slijedom toga i drugih komunističkih režima koji su na negativan način obilježili povijest 20. stoljeća.

U zaključnom dijelu rada su, na nekoliko primjera odnosa državnih institucija RH prema istraživanju mučeništva blaženog Alojzija Stepinca, ukratko naznačeni problemi koje hrvatska država i društvo imaju kada je riječ o suočavanju sa zločinačkom komunističkom prošlošću.

Abstract

BLESSED ALOJZIJE STEPINAC – THE MAIN TARGET OF UDBA TERROR AND STIGMATIZATION

Knowledge of the life and work of Blessed Alojzije Stepinac is based on a series of scientific studies, among which in terms of breadth and profundity, the most valuable research has been conducted by Monsignor D. Sc. Juraj Batelja, postulator for the canonization cause of Cardinal Stepinac. Dr. Batelja has researched 135 church and secular archives, and amassed nearly 40,000 pages of historical information for the cause. He has also published a number of scientific books on Blessed Alojzije. The depth of Msgr. Batelja’s books and those of other authors offer facts and reconstruct in detail Stepinac’s personal life, religious and social activities. It is evident that during his earthly life, Archbishop and Cardinal Stepinac had an exceptional tangible, symbolic, ecclesiastical and social importance, and after his martyrdom his identity and symbolic significance continued to grow in its intricacy, as did his overall influence.

The martyrdom of Blessed Alojzije Stepinac is first and foremost a result of his spiritual and ethical resilience under the terror of the Yugoslav communist regime. Given its extreme communist antitheism, the regime abused, imprisoned and poisoned Cardinal Stepinac, which led to his death. After this, through systematic forgery and violent acts against the Church and its faithful, strove to thwart the image and symbolic importance of the Cardinal. The whole communist establishment partook in this violence, while the greatest repressive role was played by the notorious Yugo-Communist State Security Administration (UDBA), renamed the State Security Service (SDS) in 1967. UDBA actions and its historical role in general, as well as actions against the Church, are among the least scientifically researched topics in contemporary Croatian history. Therefore, this paper aims to primarily shed light on UDBA actions against our Beatus, against the Church, the UDBA agenda in general, and ultimately encourage further research on these matters.

Literatura

  1. Vidi: JURČEVIĆ, Josip, „Kardinal Stepinac u identitetu suvremenog hrvatskog društva“, u: Alojzije Stepinac – svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, [zbornik radova], Zagreb, 2009.; dopunjeni članak objavljen je u knjizi: JURČEVIĆ, J., Komunistički teror i mučeništvo Crkve – djelovanje Udbe protiv Crkve u Hrvatskoj 1945. – 1991., Zagreb, 2020., svezak II., str. 497-508.
  2. Vidi: JURČEVIĆ, J., Isto.
  3. Vidi: VRANICKI, Predrag, Historija marksizma, Zagreb, 1975.
  4. MARX, Karl i ENGELS, Friedrich, Manifest Komunističke partije, Zagreb, 1973., str. 53.
  5. LENJIN, Vladimir ILJIČ, Dječja bolest ljevičarstva u komunizmu, Zagreb, 1973., str. 121–122.
  6. MARX, K. i ENGELS, F., „Prilog kritici Hegelove filozofije prava“, u: Rani radovi, Zagreb, 1967., str. 91.
  7. MARX, K. i ENGELS, F., „Prilog jevrejskom pitanju“, u: Rani radovi, Zagreb, str. 66.
  8. Vidi: DAMJANOVIĆ, Pero, Međunarodni radnički pokret između dva svetska rata, Beograd, 1958.
  9. Vidi: Povijest Saveza komunista Jugoslavije, Beograd, 1985.
  10. Vidi: JURČEVIĆ, J., „Ustrojavanje represivnog sustava komunističke Jugoslavije“, u: Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine, [zbornik radova], Zagreb, 2013.
  11. HDA, f. OZN-a, k. 1, o. 5: „Ob.Br./44. Dne, 11-I-44“, arh. br. 2899/1–44, str., str. 1.
  12. BILANDŽIĆ, Dušan, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: glavni procesi (1918–1985), Zagreb, 31985., str. 101.
  13. PETRANOVIĆ, Branko, Istorija Jugoslavije, II, Beograd, 1988., str. 478.
  14. HDA, f. OZN-a, k. 3, o. 2, arh. str. 87.
  15. HDA, f. OZN-a, k. 3, zapisnik „I: Savjetovanje načelnika i rukovodstva OZN-e za Hrvatsku 1945. g.“, str. 4.
  16. Vidi: JURČEVIĆ, J., Komunistički teror i mučeništvo Crkve – djelovanje Udbe protiv crkve u Hrvatskoj 1945. -1991., I. i II. dio, Zagreb, 2020.
  17. Okružnica je objavljena u: BATELJA, J., Blaženi Alojzije Stepinac (dalje BAS, sv. 2., str. 32–34.
  18. Isto, str. 107 i 108.
  19. HDA, f. OZN-a, k. 7, knjiga depeša br. 3, depeša br. 108, str. 35.
  20. Isto, depeša br. 115, str. 37–38.
  21. Isto, depeša br. 119, str. 39.
  22. Isto, depeša br. 124, str. 42.
  23. Elaborat o Alojziju Stepincu objavljen je u: BATELJA, J., BAS, sv. 3, str. 136–139.
  24. Isto, str. 136-137.
  25. Isto, str. 136.
  26. Elaborat, str. 137.
  27. Vidi: BATELJA, J., BAS, str. 347-350.; usp. BENIGAR, Aleksa, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Zagreb, 1993., str. 462–464.
  28. HDA, fond Javnog tužilaštva (JT), k. 4, o. 2; „Pov. Br. 55.-45“, 14. srpnja 1945.
  29. Vidi: BATELJA, J., Komunistički progon…, str. 55-64.; usp. BAKOVIĆ, Anto, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.
  30. Vidi: MATICKA, Marijan, Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1945. – 1948., Zagreb, 1990.; Isti, „Promjene vlasničkih odnosa u Jugoslaviji (1945. – 1948.) na stranicama hrvatskih novina“, Časopis za suvremenu povijest, 3, 1992.; AKMADŽA, Miroslav, Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi 1945. – 1966. i crkveno-državni odnosi. Primjer Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 2003.
  31. Službeni list, br. 64, čl. 4, stavak 1.
  32. Vidi: JANDRIĆ, Berislav, „Stvaranje javnog mnijenja protiv Katoličke crkve i nadbiskupa Stepinca 1945. – 1946. godine“, u: Dijalog povjesničara – istoričara, 3, Zagreb, 2000.; JONJIĆ, Tomislav, „Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi“, u: Alojzije Stepinac svjedok vremena i vizionar za treće desetljeće, [zbornik radova], Zagreb, 2009.
  33. Više desetaka tih dopisa objavljeno u: BATELJA, J., BAS, sv. 3, str. 146–253.
  34. Preslika cjelovitog izvornika Pastirskog pisma objavljena je u: JURČEVIĆ, J., Komunistički teror…,II., str. 44–52.; prijepis teksta Pastirskog pisma objavljen je u: BATELJA, J.,BAS, sv. 3, str. 267–280.
  35. BATELJA, J., Komunistički progon…, str. 73.
  36. Isto, str. 81-84.
  37. Preuzeto iz: BATELJA, J., Komunistički progon..., str. 84.
  38. Isto, str. 95.
  39. BATELJA, J., BAS, sv. 3, str. 309–310.
  40. BATELJA, J., Komunistički progon..., str. 94.; usp. AKMADŽA, M., Katolička crkva…, str. 67.
  41. Isto, str. 93-168.; usp. PAVELIN, Tanja, Povijesni i pravni temelji za reviziju osude protiv kardinala Alojzija Stepinca, doktorski rad (Hrvatski studiji; mentor prof. dr. sc. Josip JURČEVIĆ), Zagreb, 2020.
  42. Isto, str. 163.
  43. Katolička crkva kao ideološki i politički protivnik F. N. R. Jugoslavije, 1952., str. 239.
  44. Isto, str. 251.
  45. Isto, str. 251.; usp. KRIŠTO J., „Biskup antifašist protiv komunista Josipa Broza Tita – Vatikanska misija američkog nadbiskupa Josepha P. Hurleya u počecima Titove Jugoslavije“, Časopis za suvremenu povijest, 1, Zagreb, 2009., str. 271.
  46. BATELJA, J., Komunistički progon..., str. 210–211.
  47. AKMADŽA, M., Katolička crkva..., str. 82.
  48. Isto, str. 83.
  49. BATELJA, J., Komunistički progon..., str. 229–230.
  50. Isto, str. 230–231.
  51. Isto, str. 418–420.
  52. Isto, str. 622.
  53. Isto, str. 394.
  54. Isto, str. 395–408.
  55. Preslika izvješća objavljena je u knjizi: JURČEVIĆ, J., Komunistički teror…, II., str. 152–156.
  56. Isto, str. 152.
  57. Isto.
  58. Isto.
  59. Isto.
  60. Isto, str. 153.
  61. Isto, str. 154.
  62. Isto, str. 155.
  63. Isto
  64. HDA, 1561, SDS RSUP SRH, 00/23-5, Nacrt predloga akta za zavođenje savezne operativne akcije po kleru; preslika Nacrta objavljena u knjizi: JURČEVIĆ, J., Komunistički teror…, II., str. 306–309.; navod je na str. 307–308.
  65. https://www.glas-koncila.hr/kako-su-zupnik-i-zupljani-zaskocili-komunisticki-aparatmozaik-u-strazemanu-pobjeda-mrtvoga-stepinca/ (29. prosinca 2021.)
  66. BARTOLOVIĆ, Željko, Probušena mantija, Osijek, 2004., str. 83.
  67. Preslike obaju dokumenata objavljene su u knjizi: JURČEVIĆ, J., Komunistički teror…, II., str. 285–305.
  68. Isto, str. 285.
  69. Isto, str. 286.
  70. Vidi: JURČEVIĆ, J., Slučaj Perković – spašavanje zločinačke budućnosti, Zagreb, 2013.
  71. BATELJA, J., Komunistički progon…, str. 399–401.
  72. MANOLIĆ, Josip, Politika i domovina, Zagreb, 2015.; MANOLIĆ, Josip, Špijuni i domovina, Zagreb, 2016.
  73. BATELJA, J., Komunistički progon..., str. 402.
  74. Isto, str. 401–423.; https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/kaptol-uzvratio-manolicustepincevo-je-srce-danima-cuvano-u-samostanu-a-nadb.-seper-ga-je-predao-agentimaudbe-tek-nakon-prijetnje/281533/ (29. prosinca 2021.)
  75. https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/kaptol-uzvratio-manolicu-stepincevo-je-srcedanima-cuvano-u-samostanu-a-nadb.-seper-ga-je-predao-agentima-udbe-tek-nakonprijetnje/281533/(29. prosinca 2021.)
  76. BATELJA, J., Komunistički progon..., str. 430.
  77. Isto, 430-431.