Uvod
U rano jutro 4. kolovoza 1995. postrojbe Hrvatske vojske (HV) i hrvatske policije započele su osloboditeljsku akciju koja je nekoliko dana kasnije dobila naziv Oluja. Radilo se o najvećoj i najsloženijoj vojnoj operaciji hrvatskih oružanih snaga koja je imala za cilj osloboditi desetak tisuća kvadratnih kilometara hrvatskog državnog teritorija koji je bio okupiran tijekom srbijanske oružane agresije 1990. i 1991. godine.
Hrvatske oružane snage su u samo triipol dana ostvarile postavljeni cilj te oslobodile okupirane dijelove sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine. Osim toga, HV je u suradnji s Petim korpusom armije BiH razbila srbijansko okruženje Bihaća u Bosni i Hercegovini te je na taj način spriječena humanitarna katastrofa koja je prijetila tom području.
Oluja se opravdano smatra i završetkom Hrvatskog domovinskog rata, jer je preostali hrvatski okupirani teritorij – Hrvatsko podunavlje – reintegriran mirnim putem 1998. godine, nakon pritiska međunarodne zajednice i sklapanja političko-diplomatskog dogovora. Koliki je nacionalni značaj imala Oluja svjedoči i činjenica što je dan oslobođenja Knina, 5. kolovoz, proglašen Danom domovinske zahvalnosti. Isto tako, prema istraživanjima javnog mnijenja, je utvrđeno da je hrvatski nacionalni ponos bio na najvišoj razini u razdoblju neposredno nakon Oluje.
Međutim, zbog interesa nekih međunarodnih krugova i interesa pojedinih upravljačkih skupina u Hrvatskoj, nekoliko godina nakon završetka Oluje započeli su sustavni javni, politički i formalno pravni procesi u kojima se sve intenzivnije dovodio u pitanje legitimitet i legalitet Oluje te njeno vrijednosno i identitetsko značenje.
S jeden strane, najmoćniji političari u Hrvatskoj pod pritiskom i u suradnji s dijelovima međunarodne zajednice i Haškog suda, a uz pomoć političkog nadzora nad većinom medija u Hrvatskoj, praktično podupiru ili sudjeluju u sveopćoj kriminalizaciji Oluje i cijelog Hrvatskog domovinskog rata. Nositelj ovog posla je Tužiteljstvo haškog suda koje je sve strukture nastanka i obrane hrvatske države nazvalo zločinačkom organizacijom koja je navodno počinila najteže zločine prema odredbama međunarodnog prava.
S druge strane, velika većina hrvatskih građana, koji su izravni akteri ili svjedoci proteklih događanja, prepoznaju neutemeljenost i ciljeve takvog djelovanja te mu stoga izražavaju različite vrste nezadovoljstva ili suprotstavljanja. O tome svjedoče sve učestaliji i masovniji okrugli stolovi i tribine, kao i javno isticanje slika i grafita s kojima se pruža otvorena potpora herojima Hrvatskog domovinskog rata.
U takvoj situaciji, a povodom desete obljetnice Oluje kao bitnog dijela Hrvatskog domovinskog rata, najpotrebnije je podsjetiti na osnovne činjenice koje se – faktografski i interpretativno – sve učestalije prešućuju i krivotvore u nadziranom javnom govoru.
Srbija i žrtve njene agresije
Srbijanska oružana agresija na Republiku Hrvatsku (RH) i Bosnu i Hercegovinu (BiH) bila je sustavno planirana, pripremana i provedena, s točno određenim, teritorijalno osvajačkim i etničkim, ciljevima. Cijeli srbijanski agresivni projekt bio je institucijski zasnovan i potpuno transparentan u svim razdobljima i na svim razinama – znanstvenoj, političkoj, propagandnoj, medijskoj i vojnoj. Osim toga, srbijanski osvajački projekt je raspolagao golemim količinama svih vrsta naoružanja.
Žrtve agresije, države RH i BiH, bile su na samom početku institucijskog ustrojavanja te stoga i gotovo potpuno nepripremljene za oružana djelovanja. O tome najzornije svjedoči činjenica što na početku srbijanske agresije i RH i BiH nisu imale ni vojne postrojbe niti težeg naoružanja. Zbog toga je i razumljivo, što se rat vodio isključivo na teritoriju RH i BiH te su one pretrpjele i sve najpogubnije i najrazornije posljedice oružanog sukoba. Koliki je bio nesklad u odnosu snaga između agresora i obrane svjedoči i činjenica da žrtve cijelo vrijeme (1990. – 1995.) rata nisu uspjele izvršiti niti jedan, makar i specijalnoratovski napad na teritorij Srbije i Crne Gore (SiCG).
Te činjenice, kao i nepostojanje bilo kakvih idejnih, političkih ili drugačijih osvajačkih planova u državama RH i BiH prema teritoriju države SiCG, čini potpuno neutemeljenim bilo kakve teorije o građanskom ratu ili ravnoteži krivnje za rat.
Posljedice agresije na Hrvatsku
Hrvatska država uspjela se 1991. obraniti prvenstveno zahvaljujući golemoj motivaciji svojih branitelja dragovoljaca na svim bojištima te neočekivanom, ali ključnom slamanju vojnih i političkih potencijala srbijanske agresije u Vukovarskoj bitki. Tijekom srbijanske agresije u Hrvatskoj je poginulo približno 20.000 hrvatskih građana, od toga približno 8.500 civila i 300 djece. Ranjeno je približno 35.000 osoba, a prognano 270.000 osoba, dok je približno 240.000 stanovnika izbjeglo u inozemstvo. Istovremeno u Hrvatskoj je boravilo i približno 400.000 izbjeglica iz BiH. Srbijanska agresija je uništila približno 30% hrvatskog gospodarstva i 160.000 stambenih jedinica, stradalo je približno 600 naselja, razorene su povijesne jezgre u nekoliko desetaka hrvatskih gradova, uništeno je ili oštećeno 660 objekata koji su spomenici kulture itd. Ukupna materijalna šteta koju je počinila srbijanska agresija procjenjuje se na 30 milijardi američkih dolara.
Oslobađanje okupiranih područja
Sukladno navedenom, a naročito radi sprječavanja oružanog ugrožavanja sigurnosti hrvatska država je poduzimala osloboditeljske akcije. Zbog oružanog terora nad Dubrovnikom i okolicom, HV je u svibnju i lipnju 1992. poduzela akciju kojom je oslobodila 27 naselja na dubrovačkom području i sudjelovala je u oslobađanju hercegovačkog zaleđa.
Također su Šibenik i okolna mjesta bili učestalo topnički razarani s okupiranih područja te je stoga HV u lipnju 1992. oslobodila i Miljevačku visoravan s čime je pod hrvatsku vlast vratila 180 km² teritorija i sedam sela te zaustavila daljnja razaranja Šibenika.
Krajem siječnja 1993. HV je Masleničkom akcijom oslobodila 300 km² teritorija i 13 naselja u zadarskom zaleđu, s čime je omogućen početak izgradnje Masleničkog mosta kojeg je srbijanski agresor srušio 1991. i na taj način prekinuo kopnenu komunikaciju prema južnoj Hrvatskoj.
Iako su navedene osloboditeljske akcije HV-a bile potpuno legitimne i legalne, pojedine moćne interesne skupine u međunarodnoj zajednici vršile su velik pritisak i izricale prijetnje hrvatskoj državi. No, unatoč tome, HV je, zbog gotovo svakodnevnog topničkog razaranja Gospića, u rujnu 1993. bila prinuđena poduzeti brzu osloboditeljsku akciju Medački džep (sela Počitelj, Čitluk i Divoselo), nakon čega je započela normalizacija života u Gospiću.
Nakon toga se iz međunarodne zajednice još više pojačao pritisak na Hrvatsku, koja stoga, kao i zbog sve dramatičnije ratne situacije u BiH, nije u narednih čak 20 mjeseci poduzela ni jednu osloboditeljsku akciju, iako je to nalagala sve teža sigurnosna situacija na okupiranim hrvatskim područjima. U međuvremenu je HV postajala sve snažnija i uvježbanija, a osobito su se isticale gardijske brigade u kojima su nositelji bili vojnici i zapovjednici koji su vojno i ratno znanje stekli u Domovinskom ratu.
S druge strane, mnogobrojna nasilja i zločini koje je srbijanski agresor počinio na prostoru BiH stvorile su pogodno političko i javno ozračje u međunarodnoj zajednici, koja nije pronalazila učinkovitog načina za zaustavljanje srbijanskog ratnog stroja. U takvim okolnostima, HV je vršila pripreme i zauzimala strateške točke za konačno oslobađanje okupiranog teritorija.
Na samom početku svibnja 1995. HV je izvela munjevitu akciju Bljesak kojom su oslobođena okupirana područja u zapadnoj Slavoniji, a potom je početkom kolovoza uslijedila i Oluja. Učinkovitost hrvatskih oružanih snaga je i u jednom i u drugom slučaju bila iznenađujuća za mnoge vojne promatrače i stručnjake.
Veličanstvena Oluja i postupna veleizdaja
Teritorijalna opsežnost i vojnička zahtijevnost Oluje je prvi put nedvojbeno pokazala da se Hrvatska u regionalnim razmjerima može otvoreno i uspješno vojnički suprotstaviti srbijanskoj agresiji. U tom smislu, osim što je Oluja oslobodila većinu okupiranog hrvatskog teritorija, ona je bila i jedan od strateških događaja koji su SiCG prisilili na potpisivanje Daytonskog sporazuma kojim je SiCG ušla u proces političkog i diplomatskog rata za očuvanje teritorijalnih i etničkih učinaka koje je do tada postigla. Tada je i međunarodna zajednica blagonaklono promatrala pripreme i izvođenje Oluje, jer je Oluja pridonijela zaustavljanju oružanih sukoba na prostoru BiH.
Razlozi zbog kojih je deset godina nakon Oluje došlo do dramatičnih promjena odnosa prema Oluji, Hrvatskom domovinskom ratu i hrvatskoj državi mogu se analitički promatrati na dvije razine – međunarodnoj i unutarhrvatskoj. Međunarodna razina je jednostavna i prepoznatljiva te sukladna postupanju svjetskih moćnika i u drugim svjetskim prostorima i u drugim povijesnim razdobljima. Naime radi se o interesima (gospodarskim i geopolitičkim) nositelja globalne moći koji se na prostorima manjih država najbolje ostvaruju tehnikom proizvodnje kontrolirane krize i razaranja nacionalnih vrijednosti i identiteta te preuzimanjem ključnih resursa (banke, mediji, komunikacije).
No, iskustva, nekadašnja i sadašnja pokazuju da se ta vrsta globalnog soft osvajanja događa do razine koju je spremna podnositi lokalna zajednica (u ovom slučaju Hrvatska). Nažalost, hrvatske upravljačke elite pokazale su izuzetno slabu upravljačku sposobnost i nisku razinu osobne i socijalne samosvijesti, jer su radi sebičnih motiva i probitaka pristali zastupati interese koji su protivni zajednici koja im je povjerila vlast. Trajanje takvog stanja uzrok je općeg razvojnog zaostajanja hrvatskog društva te razgradnje državnog i društvenog sustava. Istovremeno se u Hrvatskoj povećava nepovjerenje građana u institucije i opada razina socijalne solidarnosti i povezanosti. Na taj način, sve se više nestvarnima čine nacionalne vrijednosti i identitet koji su u punoj mjeri bili nazočni 1991. te 1995. nakon Oluje. Stoga je deseta obljetnica ove osloboditeljske akcije prigoda za obilježavanje vrhunskih vojnih operacija i još više prigoda propitivanja dubljih uzroka koji su zaustavili duhovnu i vrijednosnu Oluju bez koje je nezamisliv prosperitet Hrvatske.